Eto tako je sve počelo nesretno, i nesretno nastavilo do dana današnjeg.Jer nesreća nikad ne dolazi sama. Nikad nisam potražila pomoć. Ne tražim ju ni danas. Jedino o njoj razmišljam kad nemam para al se nakako snađem. Trenutno sam zakucala limit do kraja, u svim bankovnim i moralnim kreditima. Nisam nikad ni pokušala stati sa tim shitom.Nekoliko puta po dan-dva ali nisam imala bolova, samo me psiha ubijala. Bjes,tuga očaj,bijes.Znate već kako toide i jedina želja da ponovno uzmem dop. Josip je već davno prešao na iglu,al ono temeljito toliko da više nema ni gdje da se ubode. Svaki dan se prepipava da nađe novu venu a kad si je nađe kao da mu je rođendan. Kaže kako je puno bolje fiksanje, ali ja se još ne usuđujem da probam. Nekako mislim da ovako imam neke šanse.Iako budimo realni sa ovakvim razmišljanjem su svedene na minimum.Jer još nikad se nije javila želja protiv dopa,samo ona za dopom.Postala sam opsjednuta njime.U potpunoj sam mu vlasti i predajem se bez pogovora. Hm,kao nekad Luciferu,samo ovaj je vraški bolji. Jednostavno ga želim svakim djelom sebe.Kolike su mi šanse iskreno recite.Ali opet te šanse sa iglom bi potpuno nestale. Iako me strašno privlači to da se i ja što prije ufiksam i postanem prava junkerica. Ne znam koliko ću još izdržati i kad će me moj labilni kretenski mozak ponovno zajebati sa onim svim junkijima dobro poznatim „samo ovaj put“ ..
Možda mi se Bog ponovno smiluje kao nekad,nadam se da se neki anđeo moli za spas moje duše,a i spas svih naših zaluđenih njime… ja svakoga dana nebu pjevam