Sve je pocelo jako davno…prije skoro 20 godina…
jako mlada i neiskusna..srednja skola…opce ludilo…ratno stanje…bilo je svega i svacega…ekspirimentiranje sam svim i svacim…probala sam sve i svasta…takvo je bilo vrijeme…i sa 17 godina ti se sve cini zabavno…cool…ali nije tu moj problem…osobno nikada nisam imala problema sa nikakvom ovisnocsu do unazad mjesec dva…al o tome cu kasnije…
sve je izgledalo bezazleno…
imam decka…on je cool..putujemo u amsterdam…nisam ni bila svjesna sto znaci heroin i ovisnost o njemu…nisam pojma imala sta sve on moze prouzrociti…ja sam zivjela u svom svijetu,koji mi se cinio idealnim…pusila sam neku travicu…probala neki lsd…i jednom sam usmrknula dop,od kojeg sam se ispovracala ko budala i to je bio vrh sam moje strane…
prolazilo je vrijeme i moj decko je zabrazdio sve vise u heroinsku ovisnost…a ja jos uvijek nisam bila svjesta sta to nosi…meni je to i dalje bilo otkaceno i mislila sam da je samo vikend junkie…dok nije dosao kobni vikend…ludi party koji je meni obiljezio zivot…
moj decko se sredio i prije partiya…ali to valjda nije bilo dovoljno…u jednom trenutku…sjedimo na kaucu…svira love wll tear us apart…soba je puna dima i ja ga cimnem..vidim covjek spava…ne znam kolko je proslo vremena…al znam da tu sliku necu nikada zaboraviti….otrijeznila sam se u sekundi…njegova ruka je bila hladna…a lice blijedo…tresem ga…ali on ne reagira….pocela sam vristati…izgubila dah i vezu sa realnoscu….u sljedecem trenutku vec je bila tu hitna…opet se gubim…budim se u bolnici…ne znam,jesam li sanjala ili se sve to desilo….dolazi sestra i daje mi nesto u infuziju…budim se…sad vise ne znam ni koji je dan…ni gdje sam…vidim majku kraj mene…place…svijet mi se polako poceo urusavati…provela sam 26 dana u bolnici…izlazim iz bolnice i odlazim na mirogoj…vodi me bliski prijatelj…
do toga trenutka sam mislila da sanjam…da sam sve umislila…da sam pukla…
susrecem se sa surovom stvarnoscu…njega vise nema…predozirao se…umro je…sahranili su ga…a ja sam sve to prespavala…gubim tlo pod nogama…i opet zavrsavam na hitnoj…ovoga puta su me pustili kuci..po jakim sedativima…
prolazi vrijeme…a pakao u mojoj glavi ne prestaje…pocinjem prezirati cijelo drustvo i sve sto ima veze sa drogom…tako je ostalo do danas…
imala sam 20 godina tada i nisam imala volje za dalje…sve se vrtilo oko samookrivljavanja…odlazaka na groblje….i zatvaranja u samu sebe…
mislim da su prosle tri godine kada sam napravila drugu kobnu pogresku….misleci da ce mi biti lakse…udala sam se za covjeka kojeg i nisam previse voljela…mislila sam pobjeci od same sebe…i uspjela sam…ali osjecaj krivnje i praznina su ostali…rodila sam djecu i naizgled je sve bilo ok…to je razdoblje kada nisam na nikakav nacin dolazila u doticaj sa ovisnoscu…ali kako tu nije bilo prevelike ljubavi…taj brak je nakon 9 godina pukao…razlozi nebitni…bilo bi offtopic…
vrijeme poslije razvoda je bilo jako dobro…zivjela sam sama sa djecom(troje)…dobre prijateljice…izlasci…putovanja….napokon sam bila sretna jer sam izasla iz braka koji me gusio…na groblje sam i dalje odlazila…doduse vise ne tako cesto…jer sam spoznala s vremenom,da nisam ja nista kriva…i da su ovisnici sami krivi za svoj problem….dakle skoro sam se oporavila….
prije par godina odlazim na docek nove u beograd i upoznajem njega( sadasnjeg muza)…zezancija i provod tih tjedan dana je bilo jedino sto sam zeljela…
vracam se u zagreb i nastavljam s njim kontakt….nakon dva mjeseca on mi javlja da ce me posjetiti u zg…nisam bila odusevljena…ali sam pristala…i tako je dosao…jednom…dvaput…petputa i na kraju ostao…bio je idealan covjek…prihvatio mene i moju djecu…zgodan i obrazovan…nesto sto svaka zena samo pozeljeti moze…dobrocudan u svakoj situaciji…
vjerovala sam da je doslo vrijeme da napokon budem sretna i mirna…da to napokon i zasluzujem..vrijeme prolazi,a on je predobar…ko i prvoga dana(trebala sam odmah znati da to ne moze biti istina)…
vjencali se i zivjeli nekim normalnim zivotom….dok jedoga dana slucajno nismo susreli nekog njegovog starog poznanika…taj susret mi je raj ponovo pretvorio u pakao…
ja odlazim na neku rutinsku operaciju u bolnicu na 4 dana…i on pocinje intenzivno druzenje s tim „prijateljem“da bi ja saznala nakon nekog vremena….da je taj tip ovisnik i kriminalac,sa podebljim dosjeom…
nakon mjesec dva..vidim da nesto ne stima s njegovim ponasanjem…i shvacam da je drogiran…sto mi on i priznaje…uh…tada mi se sve vratilo…tada se opet sve pocelo rusiti za mene…ali on obecaje da se to nece ponoviti…medjutim ponavlja se…i svadje postaju sve ucestalije…a otpocetka je znao sta ja mislim o drogama i ljudima koji imaju veze s tim…
inzistiram na prekidu tog druzenja…jer imam djecu i ne zelim takve ljude u blizini…ali moj muz se oglusuje na to….
vec godinu dana traje situacija drzi nedaj…on ce prestati ali ne prestaje…ja tonem sve gorei gore u depresiju…
napokon pristaje na lijecenje i ja mu obecajem da cu ostati uz njega,ako stvarno zeli prestati,jer ja s tim ne mogu zivjeti….terapija heptanonom 4 dana i nakon toga sub…ali eto vec prvi dan uzimanja bupa on radi recidiv…
u svo ovo vrijeme…ja sam se navukla na xanaxe…bez kojih se sada tresem…ali pokusavam ostati karakter i izdrzati bez njih….