Архиве за категорију: Uncategorized

Концепция болезни.

Чтобы начать  очень важно понять: наркомания – это болезнь. Специалистами, работающим в наркологии, это признается безоговорочно. Болезнь под названием наркомания включена в медицинские справочники и каталоги наряду с любыми другими заболеваниями. Наркомания считается прогрессирующей и смертельной болезнью, и по степени тяжести приравнивается к онкологическим заболеваниям. Но в обыденном сознании все еще засел стереотип, что наркоман – это либо преступник, либо человек, не имеющий силы воли, либо просто испорченный человек.

Специалисты считают наркоманию заболеванием, относящимся к группе так называемых аддиктивных заболеваний, т.е. болезней зависимости. Так как зависимость у наркомана проявляется от химических веществ, изменяющих сознание – наркотиков, наркоманию  ещё называют „химической зависимостью“.

Среди специалистов работающих в сфере лечения химической зависимости существует, так называемая, БИО-ПСИХО-СОЦИО-ДУХОВНАЯ концепция болезни.

ФИЗИЧЕСКАЯ ЗАВИСИМОСТЬ (БИО)

Это физиологическая потребность организма в очередной дозе наркотического вещества. Так как наркотик входит в процесс обмена веществ, то если это вещество перестает поступать в организм, человек переживает тяжелейшее состояние – абстиненцию (ломку).

Потребность в наркотике и „ломка“ в его отсутствие никак не зависят от воли человека, от черт его характера или свойств его личности – точно так же, как, например, кашель больного туберкулезом не зависит от его желания.

Почему это так? Чтобы объяснить это, совершим небольшой экскурс в механизмы функционирования организма человека.

Живой организм, в том числе – организм человека, представляет собой сложную систему, работающую как единое целое. Эта система образована многими взаимодействующими уровнями: клетки в совокупности образуют ткани, из тканей сформированы органы, которые являются частями организма. А взаимосвязь и взаимодействие всех уровней и элементов этой сложнейшей системы осуществляется с помощью нервной системы.

Именно нервная система и ее высший отдел – головной мозг – управляют всеми проявлениями человеческой личности. Устройство нервной системы крайне сложно. Состоит она из нервных клеток (нейронов), отростки которых образуют нервы (нервные стволы), связывающие все системы и элементы организма в единое целое. В нервной системе человека более 10 миллиардов нейронов, причем более половины из них находится в головном и спинном мозге, то есть в ЦНС – центральной нервной системе. Между собой нейроны соединяются через так называемые синапсы.

Через синапсы нервы соединяются и с мышцами организма. Передача импульса в синапсе осуществляется с помощью особых веществ, вырабатываемых синоптическими окончаниями и выпускаемыми в синоптическую щель, – нейромедиаторов или нейротрансмиттеров.

Одними из медиаторов, которые имеют  важное значение для понимания механизмов зависимости – это эндорфины. По своему действию эти вещества очень схожи с производными наркотического вещества – морфия.

Например, они, как и морфины, имеют обезболивающий эффект (собственно, название эндорфины и обозначает: морфины, вырабатываемые внутри организма).

Определенный уровень этих эндорфинов необходим для нормальной работы нервной системы, а значит и для нормального эмоционального самочувствия человека. При их нехватке настроение и активность человека снижены, человек чувствует себя некомфортно, беспокойно. А такая нехватка эндорфинов может возникать в силу разных причин.

Так, синтез эндорфинов может нарушаться при различных заболеваниях. У человека с химической зависимостью уровень эндорфинов от рождения низкий. И зачастую такой человек впервые ощущает себя в «норме», лишь попробовав алкоголь или наркотик, потому что любое из наркотических веществ прямо или косвенно нормализует“ уровень эндорфинов.

Если духовный или душевный строй такого человека принимает этот способ нормализации“ жизни, то очень скоро мы видим перед собой наркомана

Для людей с химической зависимостью свойственны и другие врожденные особенности обмена веществ: печень по-другому перерабатывает вещества – расщепление и вывод их из организма несколько иной. Из-за этого по-другому происходит усвоение алкоголя. Кстати, способность выпить очень много не пьянея – один из характерных признаков врожденного алкоголизма.

Так как при употреблении психо-активных веществ (ПАВ) происходит резкий выброс эндорфинов (эйфория), мозг начинает приспосабливаться к этому за счет разрастания количества принимающих эндорфины рецепторов. Более того, со временем, все органы привыкают функционировать только при наличии этого вещества.

Так как мозг получает огромное количество морфинов извне  или привыкает к постоянной сильнейшей стимуляции , то со временем прекращает выработку собственных эндорфинов.

Как только вещество прекращает поступать, в организме происходит мощный сбой. Органы не могут нормально функционировать, а опустевшие рецепторы требуют новой дозы. Так как своих эндорфинов не вырабатываться, то человек попадает в тяжелейшее состояние – боли, сильнейшие депрессии, отсутствие сил, ощущение пустоты, бессмысленности и так далее.

Если прекратить прием химических веществ, то через какое-то время выработка собственных эндорфинов наладится.

Но механизм зависимости уже запущен, и первая же доза вещества вызовет необратимую реакцию.

Так как все ПАВ имеют схожее действие, то для химически зависимого человека невозможно употребление никаких химических веществ без последствий в виде зависимости.

Медицина пока не знает, как исправить такие врожденные особенности обмена веществ. То есть мы не можем устранить биологические факторы, вызывавшие зависимость. А это значит, что на сегодняшний день эти заболевания не излечимы, так как вылечить зависимость означает сделать человека способным употреблять ПАВ, не попадая от них в зависимость.

ПСИХОЛОГИЧЕСКИЙ АСПЕКТ (ПСИХО)

Современная медицина научилась снимать абстиненцию. Беда, однако, в том, что нередко и самими наркоманами, и их родственниками, а иногда – даже и „специалистами“ такое временное облегчение принимается за лечение. За это лечение платят огромные деньги, на него возлагают огромные надежды – но, увы, все это оказывается тщетным. Благополучно пережив „ломку“, наркоман очень скоро снова возвращается к прежнему.

Как правило, это происходит потому, что кроме физической, у него сформировалась и психическая зависимость от наркотиков, то есть, уже психологическая, душевная потребность в возвращении к состоянию наркотического опьянения. И это тоже проявление болезни. Но это проявление – совсем не то же самое, что дурная привычка. И это очень важно иметь в виду!

Это отнюдь не привычка. В отличие от просто дурной привычки психическую зависимость наркомании невозможно преодолеть волевым усилием (так же, как и проявление физической зависимости).

Зависимость отличается от привычки тем, что зависимый человек уже не может без наркотика испытывать положительные эмоции, не может справляться с болезненными ситуациями, да и просто общаться „на трезвую голову“.

Психическую зависимость преодолеть гораздо труднее, чем справиться с физической ломкой.

Как и любая болезнь, наркомания имеет свои предпосылки и проявления.

От определенных взглядов и убеждений может зависеть станет человек наркоманом или нет.

Некоторые психологические предпосылки к заболеванию наркоманией:

  • Низкая или, наоборот, завышенная самооценка.
  • Сложности в общении.
  • Психологические комплексы.
  • Неумение справляться со своими чувствами.
  • Высокий уровень внутреннего напряжения, длительный стресс.
  • Склонность к рискованным ситуациям.

Проявления болезни на психологическом уровне:

  • Тоннельное видение – все мысли прямо или косвенно сконцентрированы на употреблении.
  • Избирательная память – помнится хорошее, плохое забывается.
  • Скачущее эмоциональное состояние – от бесчувствия к крайне интенсивным чувствам.
  • Навязчивое желание употребить.
  • Провалы, ухудшение памяти.
  • Душевные страдания при отсутствии наркотика.
  • Отрицание проблем, связанных с употреблением, самой болезни.
  • Нарушена причинно следственная связь.
  • Неспособность адекватно воспринимать реальность.
  • Ложь – даже там, где проще сказать правду.

Даже после снятия ломки проблемы и разрушения на уровне психики остаются, и игнорирование этой сферы неизменно приводит к рецидиву.

Одним из направлений программы центра «ВОЗРОЖДЕНИЕ» является помощь в преодолении психической зависимости от ПАВ.

СОЦИАЛЬНЫЕ АСПЕКТЫ ХИМИЧЕСКОЙ ЗАВИСИМОСТИ

Человек – существо социальное. Все мы неотрывно связаны с социумом. Социум – это наша семья, друзья, коллеги, соседи, общество в целом. И на социальном уровне есть и предпосылки и проявления наркомании.

Некоторые социальные предпосылки:

  • Употребление химических веществ (алкоголь, табак) – традиционно и легально.
  • Употребление – социальная норма, нормально не употреблять (скажем алкоголь, табак или марихуану)
  • Неполная семья, нездоровая атмосфера в семье (даже в полной).
  • Частые переезды.
  • Зависимость в семье.
  • Доступность веществ.
  • Мода.
  • Реклама – не только прямая реклама алкогольных напитков, но и косвенная, например реклама обезболивающих – таблетка от боли.
  • Отсутствие четких жизненных ориентиров, разорванные поколения.
  • Нет позитивного примера – здоровой модели поведения.

Социальные проявления:

  • Изменение круга общения.
  • Общество отвергает наркоманов и боится их.
  • Неинтересно и ненужно общество.
  • Отношения „ты мне – я тебе“, манипуляции, обман
  • Изоляция.
  • Потеря социальных навыков.
  • Окружающий мир воспринимается враждебно.
  • Потеря друзей, доверия.
  • Разрушение отношений в семье.
  • Потеря работы, учебы.
  • Преступления.

Все это так же необходимо восстанавливать. А это очень долгий и трудный процесс, пройти который, имея больную психику, но не имея помощи – практически не возможно.

ДУХОВНЫЕ АСПЕКТЫ

Но человек еще и духовное существо и имеет определенные духовные потребности.

Предпосылки к наркозависимости на духовном уровне.

Декларируется одно – в реальности другое. „Двойной стандарт“, как следствие нравственная дезориентация.

  • Позиция взрослых по отношению к ребенку „вот вырастешь,+поступишь на работу+. и так далее“ – вот тогда на жизнь. Нет жизни в настоящем.
  • Ощущение бессмысленности жизни.
  • Отсутствие контакта с Высшей Силой, т.е. с Богом.
  • Искажение образа В.С.
  • Нет своего места в мире, потерянность.
  • Духовная пустота.
  • Скука.

Духовные последствия наркомании:

  • Саморазрушение.
  • Мысли или попытки суицида.
  • Потеря интереса к жизни.
  • Гнев на Бога.
  • Потеря нравственных ценностей, деградация личности.
  • Самоуничижение.

Современной науке хорошо известно, что наркомания – заболевание хроническое, прогрессирующее и – неизлечимое. Хроническое – так как всегда остается возможность рецидива, более того это наиболее рецидивное заболевание (рецидив – срыв).

Прогрессирующая – разрушения будут только возрастать. Кроме того, начиная употребление вновь – уже не возможно вернуться в первую стадию контролируемого потребления. Неизлечимым же оно названо не только потому, что, как мы уже говорили, на сегодня медицина не знает средств ликвидировать особенности обмена веществ в организме наркомана.

Неизлечимой наркомания называется и в том смысле, что никакой человек не способен целиком избавиться от всех своих проблем: психологических, телесных и духовных.

 

 

 

  

 

Kokain je veoma adiktivan stimulans koji direktno deluje na mozak. To je jedna od najstarijih poznatih droga.  Čista supstanca, hidrohlorid koristi se više od 100 godina, a lišće koke, izvor kokaina, zvaće se već hiljadama godina. 

Čisti kokain je prvi put dobijen iz lišća Erythroxylon coca grma, koji raste u Peruu i Boliviji, sredinom devetnaestog veka. Ranih 1900-ih to je postala osnovna stimulativna droga od koje su pravljeni tonici/eliksiri korišćeni za lečenje različitih bolesti.
 

Danas je kokain droga drugog stepena, što znači da se vrlo često zloupotrebljava, ali se može koristiti i u legalne medicinske svrhe, kao što je lokalna anestezija kod nekih operacija oka, uha i grla. 

U suštini postoje dve hemijske forme kokaina: hidrohlorid i „freebase“, odnosno slobodna baza. 
 
Hidrohlorid ili kokain u prahu rastvara se u vodi, a prilikom zloupotrebe uzima se intravenozno (kroz venu) ili intranazalno (kroz nos). Slobodna baza kokaina se koristi za pušenje. 

Kokain se obično prodaje na ulici kao fini, beli, kristalizovani prah koji se u zargonu zove „koka“, „koks“ itd. 

Ulični dileri u kokain dodaju skrob, puder i/ili šećer, ili droge kao što je prokain (lokalni anestetik) ili stimulante kao što su amfetamini. Bez mirisa je i gorkog je ukusa.

 
Krak

 

Krak je ulični naziv za slobodnu bazu kokaina koja se dobija tako što se kokain hidrohlorid u prahu prerađuje da bi se dobila supstanca pripremljena za pušenje. Termin „crack“ je nastao zbog toga što se čuje pucketanje kad se dobijena smesa puši. 

Crack kokain se dobije kada se kokain pomeša sa amonijakom ili sodom bikarbonom i vodom, a zatim zagreje da ispari hidrohlorid. Kad se crack puši, korisnik oseća euforiju za manje od 10 sekundi. 

Ovako brz i snažan efekat doveo je do toga da crack stekne ogromnu popularnost sredinom 1980-ih. Osim toga, crack se jeftino proizvodi i prodaje, pa je i to uticalo na njegovu popularnost.

  
 

Osnovni putevi kojima se kokain unosi u organizam su: 
   

– oralni (žvakanje) 
– intranazalni (ušmrkavanje) 
– intravenozni (injiktiranje)
– inhalatorni (pušenje) 

Droga se, takođe može utrljati u tkivo sluzokože i najčešće se utrljava u ustima iznad zuba, direktno na desni. Neki korisnici kombinuju kokain ili crack sa heroinom i to se naziva „speedball“.
 

Ne postoji siguran način uzimanja kokaina. Svaki način dovodi do apsorpcije toksičnih količina kokaina, što može dovesti do akutnih kardiovaskularnih ili cerebrovaskularnih teškoća koje mogu rezultirati iznenadnom smrću. 

Ponovljena upotreba kokaina može dovesti do zavisnosti i drugih štetnih posledica po zdravlje. Efekti kokaina se javljaju gotovo odmah po uzimanju jedne doze i nestaju nakon nekoliko minuta ili sati. 
 
Uzet u malim količinama (do 100 mg) kokain obično kod korisnika stvara osećaj euforije, energičnosti, govorljivosti i dolazi do promena u percepciji. 

Može se, takođe, privremeno smanjiti potreba za hranom i spavanjem. Neki korisnici smatraju da im droga pomaže pri bržem izvođenju jednostavnih psihičkih i intelektualnih zadataka, dok drugi mogu iskusiti suprotne efekte. 
 
Dužina trajanja euforičnih efekata koje stvara kokain zavisi od načina unošenja droge u organizam. Što je brža apsorpcija to je euforija intenzivnija. Takođe, što je brža apsorpcija, to je kraće trajanje osećanja opijenosti. Po ušmrkavanju, euforija relativno sporo počinje, ali može trajati 15 do 30 minuta, dok kod pušenja traje od 5 do 10 minuta. 
 

Kratkoročni efekti kokaina manifestuju se sužavanjem krvnih sudova, proširenim zenicama, ubrzanim kucanjem srca, povišenom temperaturom i krvnim pritiskom. 

ŽVeće količine kokaina (nekoliko stotina miligrama ili više) mogu intenzivirati osećaj euforije, ali takođe mogu dovesti do agresivnosti, bizarnog i nasilnog ponašanja, što može biti praćeno drhtavicom, vrtoglavicom, grčevima u mišićima, paranojom, ili, kod ponovljenog uzimanja, toksičnom reakcijom sličnom onoj kod trovanja amfetaminima. 
 
Neki korisnici kokaina osećaju nemir, napetost, razdražljivost i zabrinutost. U retkim situacijama može doći do iznenadne smrti i posle prvog uzimanja. Kokainom izazvane smrti su rezultat prestanka rada srca ili napada za kojim sledi prestanak rada respiratornog sistema.
 

Kokain je veoma adiktivna droga. Pošto prvi put proba kokain, osoba će teško moći predvideti ili kontrolisati kada će je i do kada uzimati. Može da se razvije vidljiva tolerancija na kokain o kojoj mnogi narkomani govore, a to znači da ne uspevaju da ponovo dožive prijatne efekte koje su doživeli prvi put. 

Zato stalno povećavaju doze da bi intenzivirali i produžili euforične efekte. Dok se prag toleracije za uzbuđenje povećava, korisnici mogu postati osetljiviji na kokainske anestetičke i konvulzivne (izaziva grčeve) efekte, bez povećavanja količine uzete droge. Ova povećana osetljivost može biti uzrok iznenadne smrti posle uzimanja relativno malih doza kokaina. Ukoliko se droga uzima ponovno i u sve većim količinama dolazi do stanja povećane razdražljivosti, nemira i paranoje. Ovo može rezultirati pravom paranoidnom psihozom, gde osoba gubi svaki kontakt sa stvarnošću i doživljava halucinacije.

  
 

Zdravstvene teškoće
 

Velike medicinske komplikacije su vezane za upotrebu kokaina. Neke od najčešćih su: kardiovaskularni problemi kao što su aritmija i srčani udar; respiratorni problemi kao što su bol u grudima i prestanak disanja; neurološki problemi kao što su moždani udar i glavobolja; stomačni problemi kao što su bolovi u abdomenu i mučnina. 
 
Upotreba kokaina je vezana za različite bolesti srca. Ustanovljeno je da kokain izaziva opasne promene srčanog ritma; ubrzano disanje; povišen krvni pritisak i povišena telesna temperatura. Fizički simptomi su bolovi u grudima, mučnina, zamagljen vid, groznica, grčevi i koma.

 
 

Različiti načini uzimanja kokaina mogu izazvati različite posledice 
 

Ako se kokain ušmrkava može doći do gubitka čula mirisa, krvarenja iz nosa, otežanog gutanja, promuklosti, nadraženosti sluzokože nosa, što može dovesti do hroničnog zapaljenja, curenja iz nosa. Unošenje kokaina na usta može izazvati tešku crevnu gangrenu praćenu smanjenim protokom krvi. 

Intravenozni korisnici kokaina mogu imati alergijske reakcije, ili na drogu, ili na neke dodatke koji se nalaze u uličnom kokainu, što u težim slučajevima može dovesti i do smrti. Kokain smanjuje potrebu za hranom, pa mnogi hronični korisnici kokaina izgube apetit, što dovodi do velikog gubitka na težini.
 

Istraživanjima se došlo do saznanja da je opasno mešati kokain i alkohol. Kada se kombinuju ove dve droge telo ih pretvara u cocaethylene. Efekti cocaethylene-a traju duže i toksičniji su nego svaka od ovih droga posebno. Bitno je naglasiti da je mešavina kokaina i alkohola najčešća kombinacija koja rezultira smrću.

Korisnici kokaina, posebno intravenozni, spadaju u grupu koja je izložena velikom riziku da se zarazi HIV virusom i hepatitisom. 
 
Do širenja HIV virusa, među narkomanima, dolazi prilikom deljenja zaraženih igala i ostalog pribora. Virus se može preneti i indirektno, sa majke koja je HIV pozitivna, na dete. To je veoma alarmantno, jer su u više od 60% slučajeva žene te koje imaju SIDU. Uzimanje droge utiče na donošenje odluka, što može dovesti do seksa bez zaštite; zatim narkomani često između sebe dele igle i ostali pribor, ili se prostituišu za drogu.

  
 

Uticaj na trudnoću
 

Bebe koje su rodile majke koje su zloupotrebljavale kokain tokom trudnoće, najčešće su prevremeno rođene, lakše su, imaju manju glavu i manje su od drugih beba. 
 
Faktori kao što su: 


– količina i broj zloupotrebljenih droga; 
– neadekvatna prenatalna nega; 
– zlostavljanje i zanemarivanje dece, 
– zajedno sa majčinim načinom života; 
– socio-ekonomski status; 
– loše zdravlje majke; 
– različiti zdravstveni problemi i izloženost bolestima koje se prenose seksom, su samo neki primeri direktnog uticaja zloupotrebe kokaina u postnatalnom periodu, kako na majku, tako i na dete.

 
 

Lečenje
 

Većina onih koji se leče su politoksikomani, odnosno uzimaju više različitih droga. Kako bi dobro funkcionisao, plan lečenja mora da obuhvata psiho-biološke, socijalne i farmakološke aspekte zloupotrebe kokaina.  
Još uvek se radi na pronalaženju i testiranju lekova za lečenje kokainske zavisnosti. Lek koji najviše obećava je selegelin. Zbog promena raspoloženja u početnom stadijumu apstinencije, antidepresanti su se pokazali korisnim.  
 
Uz problem zavisnosti, mnogi slučajevi predoziranja završavaju smrću i zato postoje medicinski tretmani koji se koriste u hitnim slučajevima.
 

Postoji različite bihejvioralne terapije (Contingency Menagement Therapy, Kognitivno-bihejvioralna terapija) koje imaju efekta kod kokainske zavisnosti, kako stacionarnih, tako i ambulantnih. Najvažnije je izabrati režim lečenja koji najbolje odgovara potrebama pacijenta.
 

Uz pomoć kognitivno-bihejvioralne terapije se pomaže pacijentu da prepozna, izbegne i suoči se sa stresom; da prepozna situaciju u kojoj bi najverovatnije posegnuo za kokainom, da izbegava ovakve situacije, i da se što efikasnije bori sa različitim problemima i problematičnim ponašanjem koje je vezano uz zloupotrebu droga. 
 
Terapeutske zajednice (stacionarni programi koji traju od 6 do 12 meseci) su najčešće usmerene na različite segmente lečenja, kao što su resocijalizacija individue i njena reintegracija u društvo, a mogu uključivati i stručnu rehabilitaciju, kao i druge vrste podrške. U terapeutske zajednice se uključuju pacijenti koji imaju teže probleme, kao što su mentalni problemi i sklonost kriminalnim radnjama.

Alarmantni rezultati najnovije ankete ukazuju na potrebu otvaranja Zavoda za liječenje bolesti zavisnosti

Od droge i alkohola i duvana zavisno oko 20 hiljada Podgoričana

– Analiza ankete, kojom je obuhvaćeno 10.400

osoba različite starosti, pokazala je da 23,30 odsto ispitanika povremeno koristi neku psihoaktivnu suptancu, 11,80 odsto je zavisno od heroina, 9,30 od tableta i alkohola, dok 3,60 odsto ispitanika uzima sintetsku drogu ekstazi – ističe prof. Dejan Beššović, koji je u saradnji sa ekspertima beogradskog Zavoda za bolesti zavisnosti nedavno obradio i analizirao anketu u okviru projekta „Milenijum – bez droge“,terću ove vrste u posljednjih 10 godina.Nevjerovatnih 40% gotovo svakodnevno je u dodiru sa alkoholom!

Podaci da u Crnoj Gori ima preko 70 hiljada zavisnika, od čega 20 hiljada u Podgorici, su alarmantni i, kako smatra Beššović, ukazuju na potrebu što hitnijeg rješašvanja ovog problema.

– Sa ovim podacima upoznate su sve nadležžne institucije i humanitarne organizacije, Svjetska zdravstvena organizacija WHO, UNICEF i centrala Globalnog odgovora drogama u Amsterdamu – naglasio je Beššović, dodajući da će članovi GOD-a i dalje raditi i apelovati na sve držžavne institucije da se u Podgorici oformi Zavod za liječenje zavisnika od psihoaktivnih supstanci,jer postojeci Rehabilitacini centar“Kakaricska Gora“,do sada nije opravdao svrhu svoga postojanja,te kako je naglasio Prof.Bešović,više liči na dom Starih,nego li na jednu ozbiljnu i referentnu ustanovu,za liječenje narkomana!

DUVANJE LEPKA I DRUGIH SUPSTANCI

Inhalati„Duvanje“ lepka i drugih supstanci mnoga deca još u periodu od 10 do 12 godina započinju svoj ulazak u svet drogiranja udisanjem lepka. Najčešće se udiše lepak, ali osim njega koriste se i neka druga sredstva za menjanje stanja svesti. Kod nas je dosta rašireno udisanje acetona, različitih boja i lakova. Isto tako, mada ređe udišu se benzin, plin za upaljače, lakovi za kosu, različiti dezodoransi. Svim ovim sredstvima zajedničko je to što su sva ona dostupna , nalaze se u svakom domaćinstvu, do njih se jeftino može doći u prodavnicama, a njihova kupovina pobuđuje minimum pažnje odraslih. Zajedničko im je i to što njihovo udisanje u manjoj ili većoj meri, zavisno od strukture deteta, utiče na svest i menja je.
Većina „Snifera“ eksperimentišu i po pravilu se radi o deci pubertetskog uzrasta. Oni podležu nagovoru društva iz razreda ili ulice, pa eksperimentišu iz znatišelje, iz dosade ili iz želje da probaju nešto novo i opasno. Ovakva deca neće dugo učestvovati u ovakvim seanasma, već posle 4 ili 5 puta njihov će motiv nestati te će se odvojiti od te ekipekoja udiše lepak. „Duvanje“ je po pravilu grupna radnja, retko je sresti nekoga ko to radi sam. Iako pojedinci tvrde da se lepkom stiče zavisnost, to nije tačno.
Lepak koji se koristi za udisanje najčešće se istisne ili naprska u najlonsku kesu. Njome se pokriju nos i usta i na taj način udišu pare. Ponekad se lepak udiše direktno iz pakovanja, a ponekad se najlonska kesa cela stavi na glavu i zaveže oko vrata pa se udišu ne samo lepkovi i njegove pare već i izdahnuti ugljen-dioksid.
Delovanje sredstava za inhalaciju uslovljeno je nizom činilaca: osobinama ličnosti, količinom udahnutog sredstva, očekivanjem od ovog „happeninga“ i slično. Zato se opisi delovanja mogu dati samo načelno.
Obično nakon nekoliko udisaja dolazi do povišenog uzbuđenja, lagane euforije u ponašanju, veselosti i osećšaja snage i svemoći pa se ovo delovanje može uporediti sa prvim efektima alkohola. Nakon otprilike pola sata „duvanja“ korisnik postaje omamljen, oči mu suze, slabije vidi obrise predmeta i ljudi oko sebe, u ušima mu zuji, poremeti mu se ravnoteža. Neki od korisnika tvrde da pritom imaju halucinacije, ali možda je bliže istini da to zapravo sanjaju, jer često padaju u san. Zanimljivo je da posle ovakvih seansi korisnici često sanjaju da lete ili lebde. Pojava amnezije, zaborava svega što se desilo za vreme delovanja udahnutog sredstva, nije česta ali je moguća.
Duža upotreba sredstava za „duvanje“ stvara poteškoće u pamćenju, dovodi do gubitka apetita. Smrtni slučajevi se dešavaju vrlo retko, u slučaju gubitka kiseonika zbog prejako vezane kese oko vrata.

MARIHUANA (TRAVA, GANDŽA)

MarihuanaMarihuana je jedan od preparata koji se dobija od biljke kanabis (lat. Cannabis sativa) koja uspeva u mnogim zemljama sa umerenom ili tropskom klimom. Indijska konoplja uspeva pored primorskih oblasti i rečnih obala i u gradskim i prigradskimvrtovima, balkonima i saksijama. Mnogi roditelji su sa iznenađenjem konstatovali da im se deca okreću vrtlarstvu i cvećarstvu ne sluteći šta se krije iza te naglo probuđene ljubavi prema okopavanju.
Kanabis raste grmovito a zrela biljka dostiže visinu od oko metar i po mada može da izraste i više. Donji listovi imaju karakterističan oblik, malo nazubljenih rubova, koji podseća na ljudsku ruku veoma ispruženih i reširenih prstiju. Na jednoj peteljci najčešće je pet listova što im zajedno i daje izgled šake, gornji delovi biljke imaju nejčešće samo po tri listiće na jenoj zajedničkoj stabljici. Na vrhu biljke u cvatu ili kad je plod već zametnut, nalazi se dlakava hrapava smolasta i lepljiva materija koja koja sadrži najaktivniji deo biljke. Listovi pri dnu biljke imaju najmanje aktivne supstance, a semenke, stablo i peteljke nemaju gotovo nikakvu važnost u proizvodnji droge.
Marihuana ili kako se popularno zove “trava“, „gandža“ priprema se od sasušenih listova kanabisa kojima se odstranjuju peteljke, stablo i deblje žile, a često se u smesu stavlja vrh biljke, ali bez smolaste mase. To što je marihuana pripremljena na ovaj način zapravo znači da se radi o najslabijem preparatu kanabisa.
Marihuana se po pravilu puši. Sasušeni listovi se seku ili melju i mešaju sa duvanom, zatim se motaju u cigarete “džoint“ čiji su krajevi pažljivo zavijeni u špic. Marihuana nije pogodna za motanje pa se upravo zato meša sa duvanom, a krajevi se zavijaju kako sadržaj ne bi ispao van. Isečeno lišće kanabisa pakuje se u kesice. Marihuana se može žvakati, od nje se mogu praviti čajevi i drugi napitci, ali pušenjem se njeno delovanje oseća snažnije i do tri puta.
Pušenje marihuane počinje se grupno tako što „džoint“ ide od ruke do ruke, usta do usta, a efekat se oseća već nakon nekoliko dimova. Marihuanu niko osim početnika ne „pućka“ već se dim što duže zadržava u plućima, a ne u ustima. Delovanje jednog „džointa“ traje oko tri sata, a najjači efekat oseća se nakon pola sata.
Prvi očiti efekti pušenja marihuane su suzne i ponekad lagano zacrvenjene oči, ubrzan puls, suvo grlo i usta. Psihički učinci pušenja toliko su različiti od osobe do osobe da ih je tečko potpunije opisati. Mnogi pušači marihuane prvi put nisu osetili apsolutno ništa, mnogi tvrde da nisu osetili ništa ni posle nekoliko pušenja, a mnogi se odmah „otkače“.
Pri pušenju marihuane stvara se euforično raspoloženje, veselost, govorljivost, česti su „napadi smeha“, a pojam o vremenu zna da bude nerealan pa se može činiti da vreme teče mnogo brže ili puno sporije nego što je to stvarno. Pri većim dozama koordinacija pokreta često je otežana, a i razmišljnje je poremećeno. Osoba koja se „napušila“ deluje kao da je pripita, ali umesto tipičnog mirisa alkohola kod nje se oseća diskretan miris koji podseća na zapaljeno seno.

HAŠIŠ („HAŠ“, „ŠIT“)

HašHašiš se dobija od smolaste, smeđe ili smeđezelenkaste mase koja se sakuplja na vrhovima biljke kanabis u cvetu, čto se od ostatka biljke odvaja mehanički. Na nače tržište hašiš dolazi iz drugih zemalja, pretežno sa Istoka i iz Albanije, a sadržaj aktivne supstance kod njega je čak deset i više puta veći nego kod marihuane. Na tržište hašiš dolazi u takozvanim „pogačama“ ili u „tablama“. S obzirom da se modeli dopremanja stalno menjaju, ovaj se oblik takođe stalno „premesi“ u različite druge oblike, zavisno od potreba krijumčara.
Hašiš se kao i marihuana puši, a za pučenje hašiša narkomani koriste posebno izrađene lule, koje ili sami izrađuju od različitih materijala ili upotrebljavaju obične lule produženog kamiša. Hašiš je jača i skuplja droga od marihuane, a delovanje im je slično. Kad je delovanje u pitanju, hašiš, kao i druge takozvane lakše droge, deluju zavisno o strukturi ličnosti, ambijentu, očekivanjima i slično.
OpiumPrvi fizički efekti pušenja hašiša slični su delovanju marihuane – svrab očiju, otežano gutanje, suva usta. Neki pušači hašiša tvrde da ova droga za razliku od marihuane proizvodi laganu letargiju, opuštenost i želju za mirovanjem. Nezvanično, hašiš navodi na „filozofiranje“ odnosno promišljanje na ono što oni podrazumevaju pod filozofskim kategorijama. Postoji teorija da pod dejstvom hašiša, ali i marihuane u blažoj formi, na površinu izbijaju glavne osobine čoveka. Drugim rečima, „ako si prirodno veseo čovek, droga te razveseljava i nasmejava. Ako si prirodno tužnjikav, onda te droga baca u melanholiju“.
Povremene ili stalne pušače marihuane ili hašiša gotovo je nemoguće prepoznati, sigurnu dijagnozu mogu dati samo krvni nalazi i nalazi urina, dakle lekari. Zato svi znakovi delovanja droge o kojima se govori moraju biti uzeti s krajnjim oprezom, što znači da roditelji nikako ne smeju žuriti sa neutemeljenim optužbama.

LSD, HALUCINACIONE DROGE, PSIHODELICI

LSDOd halucinacionih droga na našem tržištu glavni primat ima LSD premda se u ogromnoj meri koristi i „sveta pečurka“, biljka koja na našem području može uspeti samo na isključivo na uskom području juga. Sveta pečurka potiče poreklom iz Južne Amerike, a i danas je koriste neka indijska plemena u ritualno-religijske svrhe.
Halucinogene droge su izdvojeni skup unutar psihostimulativnih droga i osnovna im je osobina da deformišu osećaj stvarnosti proizvodeći vizije, iluzije i halucinacije. Haluciogene droge nemaju nigde nikakvu medicinski opravdanu primenu pa se njihova upotreba uvek smatrala zloupotrebom. LSD je droga koja kao takva u prirodi ne postoji, a proizvodi se polusintetičkim putem iz lizerginske kiseline. LSD je droga koja je slučajno pronađena u u laboratoriji švajcarskog naučnika Alberta Hofmana 1938. godine, ali se za njeno haluciogeno delovanje zna tek od 1943.
LSD je beli prah koji je lako topljiv u svim tečnostima i nema ni mirisa ni ukusa. Njegovo delovanje je izuzetno jako pa je i način dostave ove droge do krajnjeg korisnika prilagođen tome da za jedan „trip“ dovoljna količina od pedeset mikrograma, odnosno dvadeset hiljaditi deo grama. Obično se taj delić grama kapne na komadić papira, ne veći od veličine nokta, koji se jednostavno otopi u ustima ili u vodi, čaju, kafi. Ovi papirići su najčešće oslikani raznim motivima.
Delovanje LSD-a na ljudski mozak manifestuje se gotovo kao napad duševne bolesti. Ponekad delovanje može izostati pa se neočekivano može pojaviti nakon više dana ili nedelja. Obično se prvi znaci jave najkasnije posle jednog sata od trenutka konzumacije, a karakteriše ih potpuno izobličenje stvarnosti, poremećaj rada čula i gubitak svesti o prostoru. Osoba ne gubi kontakt sa stvarnošću, ali je doživljava u nepravom obliku. Neka iskustva govore da narkomani to doživljavaju kao ulazak u „light show“, odnosno kao da su postali deo kaleidoskopa i da pritom osećaju snažno prožimanje sa „svemirom“.
Uzimanje LSD-a svojevrsna je lutrija jer se mogu doživeti i stravična iskustva kada ambijent postaje monstruozna naseobina pretećih spodoba. Postavlja se pitanje da li LSD zapravo ne deluje predvidljivo ni u kom smislu, ali posledice znaju da budu i potpuno nerazumljiva samoubistvakoja po svojoj unutrašnjoj motivaciji to i nisu. Događa se naime, da osobe pod dejstvom LSD-a skoče kroz prozor, ili stanu pred pristižući voz ili kamion bez ikakve svesti o vlastitoj smrti.
Čak i nekoliko meseci posle uzimanja LSD-a mogući su efekti koji se nazivaju „flash back“ i, iako su po intenzitetu slabiji, događaji s „izleta“ mogu se ponoviti ili nastaviti.

ECSTASY, „DANCE DROGE“

EcstasyEcstasy i ostale „dance droge“ na našem su se tržištu pojavile relativno skoro, ali njihova popularnost kod pripadnika mlade generacije munjevito raste. Iako je ecstasy nova droga i na svetskom tržištu, datum njene prve proizvodnje prilično je star budući da je sintetizovana još u vreme Prvog svetskog rata. Ecstasy spada u psihostimulatore, a čini se da je narkopodzemlje iskoristilo najnovije trendove u popularnoj muzicikako bi usmerilo tržište na konzumaciju upravo ove droge. Novi muzički ritmovi koji se pojavljuju pod zajedničkim imenom „dance“ traže veliki fizički angažman plesača, a upravo im ecstasy daje snagu koja im nedostaje.
Delovanje ove droge slično je delovanju dopinga u sportu; osoba koja je „progutala“ tabletu ecstasy-a postaje prividno jača, privremeno snažnija, izdržljivija, raspoloženija. Pod dejstvom ove droge mladim se ljudima čini da su nepobedivi, oni osećaju da mogu sve i da samo treba poželeti – sve je moguće. Prvi efekti delovanja su ubrzavanje pulsa, znojenje dlanova, rumenilo lica i sjaj u očima. Osobi se čini „da je popila svu energiju sveta“, a tako se i ponaša sve dok je pod dejstvom droge. Ona naprosto nema mira, ne spava joj se, 2ne ide joj se kući“, ali kako delovanje slabi tako slabi i raspoloženje konzumatora. Kad delovanje ove droge potpuno prođe, tri ili četiri sata nakon uzimanja – zavisno od telesne građe i ukupne konstitucije osobe – oseća se depresija, nezadovoljstvo i razočarenje.

Prikaz tableta: 1 | 2

KOKAIN („KOKA“, „KOKS“, „BELO“)

SniffingIako je do juče kokain bio privilegija isključivo privilegovanih slojeva društva, onih koji su imali novac i moć, sve češće se nalazi i kod „običnih narkomana. Kokain je verovatno najpopularnija psihostimulativna droga, a upravo se na proizvodnji, prodaji i preradi lišća biljke koke koja raste u Južnoj Americi održavaju mnoga narkocarstva. Kokain je bio nezamenjiv u medicini, a zanimljivo je da je njegovoj popularnosti unutar medicinske struke doprinos dao otac psihoanalize Zigmund Frojd.
Kokain je beli prah kristalnog izgleda, koji na jeziku ostavlja blagi osećaj bridnje, nalik „anestetiku kod zubara“. Najčešće se ušmrkuje direktno sa papira u koji je upakovan ili kroz cevčicu, slamku, ili trubicu od papira. Jako je omiljen među narkomanima kokain u svom bazičnom obliku, koji je ulica u New Yorku nazvala „crack“ („krek“), koji se redovno puši čist ili „sečen“, odnosno pomešan sa drugim drogama. Krek se uz dodatak vode ili alkohola, puši iz staklenih ili keramičkih lulica ispod kojih se drži upaljen upaljač. Sama reč crack (engleski glagol to crack – pucketati, puckati) nastala je verovatno u vezi sa zvukom koji se čuje pri zagrevanju kokainske baze.
Biljka KokaKokain gotovo trenutno nakon ušmrkavanja izaziva snažnu euforiju, osoba se odmah nekako „trgne“, ne oseća umor već snagu, hrabrost, čini joj se da je važnija u očima drugih. Česti konzumenti kokaina imaju problema sa sluzokožom nosa, nos im je crven, stalno šmrcaju, često čačkaju nos, a česta su im i krvarenja iz nosa. Obično su neki zavisnici o heroinu uspevali da zavaraju okolinu povremenim uzimanjem kokaina. Takva osoba za koju su i roditelji i šira porodica već izgubili nadu, odjednim se čini potpuno drukčijom. Ona živne, puna je novih planova, traži posao, razgovara sa ukućanima, naizgled doživljava pravu transformaciju nabolje. Nažalost, takav je boljitak samo privremen, jer promena u ponašanju ne dolazi iznutra, nego je posledica uzimanja belog praha – kokaina.
Problem sa kokainom je što deluje intenzivno, ali mu je delovanje kratkotrajno, tek sat, dva, zavisno od doze. Iako i za kokain neki tvrde da ne izaziva fizičku zavisnost, želja za ponovnim uzimanjem droge neodoljiva je. Pa mnogi do juče bogati i uspešni ljudi za vrlo kratko vreme doživljavaju potpuni fizički i moralni pad.

Aparatura | Pipe | Pipe (2) | Kokain i Krek

HEROIN („HORCE“, „DOP“, „ŽUTO“)

HeroinHeroin je derivat morfina, droge koja se proizvodi od opijumskog maka, i verovatno je najopasnija droga današnjice po brzini razvijanja i obimu zavisnosti koju izaziva. Heroin u prirodi ne postoji izdvojen, nema ga čak ni u čahuri i stabljici maka, a na tržište stiže kao kristalni prah. Čist heroin je bele boje kao i kokain, ali takav ne ide na tržište droga. Zavisno od čistoće smeše, odnosno o količini i vrsti supstanci koje su mu dodate, boja heroina varira od svetlosmeđe do smeđecrvenkaste. Da bi se povećala količina droge na tržištu a samim tim i zarada, svi dileri u lancu dodaju nabavljenoj smesi najrazličitije supstance, od šećera, „vima“, ipraškastih boja za zidove do gipsa. Zavisnici koji imaju svog stalnog dobavljača naviknuti su i na njegov način „rezanja“ heroina, odnosno na procenat heroina u smesi koju uzimaju. Promena dilera ili promena pošiljke ponekad znači i smrt zbog predoziranja jer nova pošiljka sadrži više heroina.
Zanimljivo je da diler koji je je izgubio zavisnika zbog „overdoze“ ne gubi klijente, naprotiv, vrlo se brzo pročuje da on ima dobru robu koja se može još jednom „preseći“.
Priprema (kuvanje)Neki zavisnici heroin uzimaju intravenosno, iako se heroin često i ušmrkuje, a može se i pušiti. Za intravenosno uzimanje heroina potrebni su im špric, limunska kiselina za pripremanje smese, kašika ili metalni čep i upaljač za zagrevanje smese. Oni koji se bodu u žilu na ruci, najčešće podvezuju mišić opasačem ili gumenom trakom, ali kako sumnjičavost okoline raste, tako i narkoman nalazi sve čudnija mesta na telu za ubrizgavanje droge. Tako se igla zabada u nogu, među nožne prste, u dojku, pod jezik, u prepone, u vrat.
Gotovo odmah nakon ubrizgavanja droge dolazi do osećaja zadovoljstva i smirenja; neki narkmani kažu da u utrobi osećaju senzaciju kao prilikom poletanja aviona, dok neki taj osećaj povezuju sa asocijacijom na blagi orgazam. To „poletanje“, traje kratko, manje od minuta. Nakon toga dolazi do olakšanja i utiska sigurnosti i „ušuškanosti“, pospanosti i dremeža, ravnodušnosti ka svemu. Osoba pod dejstvom heroina je pospana, zenice su joj jako sužene, ona „kljuca“ i nije voljna da govori ili biti telesno aktivna. Kod nekih narkomana zavisnost se razvila vrlo brzo, pa su prve apstinencijske krize doživeli veđ nakon desetak „šutova“. Neki su postali zavisni nakon više od godinu dana neredovnog uzimanja heroina. Utvrđeno je da se zavisnost o heroinu razvije nakon tri nedelje svakodnevnog uzimanja ove droge. Nakon prvog, pa makar i „najblažeg“ kriziranjamotiv uzimanja droge bitno se menja. Koji god je bio motiv za prvi „šut“ – znatiželja, nagovor, inat, želja za novim iskustvom – on nestaje i ostaje samo jedan motiv. Ostaje strah od krize, odnosno želja da se kako-tako funkcioniše jer bez heroina to je nemoguće.nakon što se narkoman „navuče“ tj postane zavistan, on nastavlja da se drogira kako bi i dalje održao utisak da je onaj isti čovek od pre. Nijedan narkoman, odnosno zavisnik nije bio svestan šta ga čeka, nijedan nije ozbiljno shvatio poruku da se preko heroinskog špricadirektno i sigurno ide u zavisnost. Uverenje o bezbednosti heroina koje šire dileri toliko je jako da je očito jače od zdravog razumajer su gotovo svi zavisnicimišljenja da se zavisnost ne može desiti njima.
MakSimptomi krize ubrzo postanu poznati i onima koji su bili uvereni da su jači od heroina. Obično se kako kažu probude u znoju, preplašeni, hladno im je koža im je naježena, nos i oči im sluze, lučenje slina iz nosa je pojačano, a zenice im se prošire i prekriju celu površinu oka. Kod jačih kriza dolazi i do povraćanja i proliva – normalno stanje zavisnika o heroinu je zatvor stolice – dolazi do povećanja temperature, do grčeva u mišićima i do bolova u gotovo svim delovima tela. Samo im je jedna misao u glavi – treba hitno nabaviti novu količinu droge, novi „piz“, još heroina, jer će samo sa novim „šutom“ sve muke prestati.
Kod zavisnika od heroina prvi se simptomi krize javljaju otprilike osam sati od zadnjeg ubrizgavanja droge, a pojačavaju se tokom jednog do dva dana nakon zadnjeg „šuta“. Nema spavanja, nema smirenja, nema olakšanja i to traje sedam do deset dana, nakon čega fizička zavisnost prestaje. Oni koji zagovaraju neke droge sa argumentom da ne izazivaju fizičku zavisnost poput heroina, nikad ne govore o tome da se i sa heroina gotovo svako može fizički „skinuti“ za desetak dana, ali da ga upravo psihička zavisnost ponovo vraća u začarani krug.

 

 

 

 

Narkomanija je neinfektivna epidemija modernog doba, pandemija savremene civilizacije. Ona zajedno sa alkoholizmom i nikotinizmom spada u bolesti zavisnosti.

Budući da je starosna dob dece koja je došla u kontakt sa drogama pomerena jako nisko na uzrast od 10 godina, a upotreba narkotika je 6 puta porasla u poslednjoj deceniji, ocene stručnjaka su da najveću odgovornost i vodeću uloga u prevenciji narkomanije imaju roditelji.Ali, narkomanija ostaje dugo vremena prikrivena zbog: nedovoljne informisanosti roditelja i neprihvatanja činjenice da njihovo dete ima problem.

Droga je svaka supstanca koja uneta u organizam može da modifikuje (izmeni) jednu ili više funkcija.

Promene u svesti su kombinacije stimula

tivnih i depresivnih efekata na CNS. Efekti su: gubitak inhibicije iz kore velikog mozga (što dovodi do snažne psihičke i /ili motorne funkcije), izmena stanja emocija, sprečavanje bola, nezadovoljstva, pokretanje euforije, izazivanje halucinacija.

Ponovno uzimanje droga vodi u zavisnost.

Zavisnost -toksikomanija je stanje periodi

čnog ili hroničnog trovanja štetnog za pojedinca ili društvo prouzrokovano ponovljenim uzimanjem prirodnih ili sintetskih droga. Zavisnost (adikcija) može biti:

•  psihička, kod nje postoji snažna želja,opsesivno-kompulsivna za uzimanjem PAS (zbog potiskivanja ili privremenog rešavanja neprijatnih emocija).

•  fizička-„žudnja tkiva“, u njoj postoji razvoj tolerancije (potreba za sve većom količinom droge zbog postizanja efekta) i pojava apstinencijalnih simptoma kao kliničkih fenomena metaboličkog poremećaja, a sve zbog prekida unosa supstance na čije kontinuirano prisustvo je organizam adaptiran.

Obe se javljaju kombinovano,mada se psihička zavisnost javlja ranije.

Dijagnoza zavisnosti se postavlja ako posto

ji 3 ili više kriterijuma od 6 doživljenih ili manifestovanih u poslednjoj godini dana.

1.) neodoljiva želja ili potreba za uzimanjem
2.) gubitak kontrole nad uzimanjem (ne može da odoli kad je vidi, ne može da kontroliše količinu, ne može prestati sa uzimanjem)
3.) apstinencijalni sindrom-grupa simptoma koja nastaje po prekidu unosa
4.) porast tolerancije (potreba za sve većom i većom količinom supstance za postizanje cilja, manja doza nema efekta), pojava „ukrštene tolerancije“(kad pojava tolerancije prema jednoj supstanci dovodi do tolerancije prema drugoj)
5.) zanemarivanje alternativnih zadovoljstava (škole, porodice, sporta)
6.) nastavak upotrabe bez obzira na saznanje o štetnosti.

Apstinencijalna kriza se manifestuje apst

inencijalnim sindromom( skup simptoma) koji je karakterističan za odredjenu PAS, a nastaje zbog izostanka upotrebe neke od PAS.

Najčešći motivi ( razlozi ) za uzimanje droga su: radoznalost, dosada- „višak vremena“, nesigurnost, potreba za ublažavanjem napetosti, osećaj manje vrednosti, gubitak samopoštovanja i samopouzdanja, identifikacija sa grupom, poremećeni porodični odnosi, ( razorena porodica, nedostatak jednog roditelja, bolest u porodici), loše socijalno i ekonomsko stanje.

„Signali upozorenja“ roditeljima su: promene u ponašanju (razdražljivost deteta, poremećaj ritma sna), neodgovornost prema obavezama, menjanje prijatelja (pronalazi“stare prijatelje“), promena stila oblačenja, promena u komunikaciji sa roditeljima (ne razgovara), poremećaj pažnje i koncentracije, poremećaj ishrane

Detekcija PAS, – za sada, kod nas najčešće upotrebljavan način kvalitativnog dokaza metabolita PAS je indikatorima putem urina – test trake. Iako postoje i mnogi drugi kvalitativni testovi: u pljuvački, u suzama i..

Zablude o PAS : da mogu biti privrem
n model ponašanja („mogu da se skinem kad poželim“), da se može ostati na minimalnoj dozi..e

Istine o PAS : psihička i/ili fizička zavisnost se stiče pre ili kasnije, postoji tendencija povećanja doze za isti efekat, nedostatak PAS vodi u apstinencijalni sindrom, bolesti zavisnosti imaju svoje faze i svaka naredna je teža od prethodne (eksperiment i proba, upotreba/ zloupotreba, faza zavisnosti, apstinencijalni sindrom.. i često smrt od predoziranja: – „zlatni metak“ ili udaljene komplikacije infekcija.


Za prevenciju upotrebe PAS 
je najvažnija jaka stabilna porodica koja reba da omogući pravilno sazrevanje ličnosti svog deteta (individualnost, samopouzdanje, samopoštovanje) kroz jasno definisane porodične odnose uz stalno prisustvo podrške, ljubavi ali i neprestanog nadzora svog deteta, te analizu (ne kritike) eventualnog neuspeha. Porodica treba da zaštiti svoje dete ali i da ga kazni ili nagradi prema zasluzi. Porodica je ta koja će naučiti dete da kaže “ NE „, kad dodje u kontakt sa PAS. Detetovo vreme treba pozitivno društveno angažovati, a roditelji su ti koji će ličnim primerom učiti dete pozitivnim porodičnim i društvenim normama.Upravo ovako jaka i stabilna porodica koja je sačuvala svoj kult, svoju osnovnu funkciju (emocionalnost), koja neguje moralne norme i pruža zdrav model ponašanja je prava snaga za prevenciju narkomanije
.

Podgorica | 30 October 2011 r.

 

Prezydent Podgoricy Miomir Mugosa ogłosił, że Budynek Mešihatu [Mešihat Wspólnoty Islamskiej (IZ) w Czarnogórze wykonawczy authority to Parliament, czyli zgromadzenia, Wspólnoty; is that najwyższy body w kwestiach wyznaniowych, oświatowych, and in własnościowych.; Jego SIEDZIBA is Podgorica Mešihat harmony się z Reis, przywódcy, którym Rifat Fejzic is obecnie, and 8 członków wybieranych przez Parliament; więcej on page: monteislam.com – przyp. order.] and Centrum Muzułmanów and Bošnjaków zostanie wybudowany w Starej Varošy, by sprzeciwu mieszkańców dzielnicy.

W trakcie publicznej debaty the thematic project zagospodarowania tej części miasta, mieszkańcy Starej Varošy proponowali Mugošy inne, bardziej dogodne lokalizacja dla budowy tych obiektów, twierdząc, że z budowy terenach sportowych the „Black“ nic nie wyjdzie.

Zobaczymy – odpowiedział prezydent miasta.

Debate rozpoczęła się of nieprzyjemnej sytuacji, Dejan kiedy Bešović Bulatović and Branko oskarżyli Mugosa on it, że pochodzi peryferii z and w very urodzony Cetinje we lubi Podgoricy.

Jeden z przedstawicieli mieszkańców zaznaczył, że protest przeciwko budowie 700 people signed the above and podkreślił, że zadania ich nie May żadnego związku z ograniczaniem wyznaniowych Swoboda.

Budowie sprzeciwiają się mieszkańcy wszystkich wyznań, ponieważ Istnieje lepsze lokalizacja. Słyszeliśmy, że Budynek Mešihatu powstać w ma ramach rekompensaty for jakiś zniszczony Cmentarz Turecki. Chcielibyśmy wiedziec, Who stands for these budowa. Według zmowa polityczna to us. Bošnjacy także powinni mieć swoje miejsce, ale nie naszym the „Black“. Młodzież codziennie spotyka się tam on boisku. We chcielibyśmy wchodzić the wojenną ścieżka, ale nie możemy przystać these budowa – powiedział mieszkaniec Starej Varošy Momo Vukcevic.

Mugosa odparł to, że decyzję on budowie Mešihatu and Centrum przyjęli jednogłośnie wszyscy working and ZE ze is known Podgorica współistnienia wyznawców wszystkich religions.

 

Text: vijesti.me, zdj.: Bosnjaci.net, tłum. and order. Isabella Dąbrowa

Početak Javne rasprave, obilježio je incident, kada su Dejan Bešović i Branko N.Bulatović,optužili Mugošu da kao „čovjek sa periferije“ i rođeni Cetinjanin ne voli Podgoricu.

Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša, izjavio je da će se zgrada Mešihata i Centra Muslimana i Bošnjaka graditi u Staroj Varoši, uprkos protivljenju mještana te mjesne zajednice.

Na javnoj raspravi o urbanističkom projektu tog dijela grada, Starovarošani su Mugoši predlagali bolje, kako su kazali, lokacije za izgradnju tih objekata, poručivši mu da od gradnje na sportskom terenu „Crno“ neće biti ništa.

„“Vidjećemo“, kratko je odgovorio prvi čovjek Podgorice.

Početak javne rasprave obilježio je incident, kada su Dejan Bešović i Branko N.Bulatović optužili Mugošu da kao „čovjek sa periferije“ i rođeni Cetinjanin ne voli Podgoricu.

Uzavrelu atmosferu dodatno su uzburkale poruke da je Mugoša „gradonačelnik opšte prakse“.On je u pošetku upozorio sve da se lijepo ponašaju, držao lekcije i govorio je o vaspitanju i upozoravao „na mahanje prstom“, da bi na kraju saopštio da će pozvati obezbjeđenje da izbaci  Dejana Bešovića i Branka N.Bulatovića i „završiti raspravu za pet minuta“.“Nije ti ovo Mareza, pusti ove iz MANS-a da postave pitanje“, dobacio je Bešović.“Nešto ste noćas mnogo uznemireni. Dođite negdje da razgovaramo malo slobodnije“, rekao je Mugoša.Nema potrebe dovoljno si uznemirem druže Miomire Mugoša,kroz smijeh je dobacio Dejan Bešović!Mještanin Momo Vukčević rekao je da je zahtjev protiv gradnje potpisalo preko 700 građana i ponovio da to što traže nema veze sa ugrožavanjem bilo čijih religijskih sloboda.

„Protive se građani svih konfesija da se to ne čini, ne na tom mjestu, jer ima prikladnijih lokacija. U tom smislu možemo da pomognemo. Čuli smo da se zgrada Mešihata radi zbog nekog duga vezanog za srušeno tursko groblje. Tražimo od vas da nam kažete ko stoji iza zahtjeva za izgradnju, jer su nama nepoznati motivi. Vjerujemo da je u pitanju politički dil, ali neću o tome. Mora da se vodi računa i o Bošnjacima ali ne na našem ‘Crnom’. Omladina se svakodnevno okuplja na igralištu. Molimo vas da ne vodite narod Stare Varoši krvavim stazama, jer on neće dozvoliti da se gradi Mešihat“, rekao je Vukčević.

On je pitao gradonačelnika zašto je svojevremeno,onako „junački“ odustao od izgradnje stambenog naselja,namijenjenog radnicima Agrokombinata „13.jul“! na Karabuškom polju,konstatujući potom da je Mugoša odustao „pod prijetnjom“! Vukčević je na kraju zaprijetio protestima.

„Razumijemo da gradite u Staroj Varoši školu ili dom zdravlja, ali ne razumijemo da se gradi objekat samo za Muslimane i Bošnjake. Prijetimo protestom, obavijestićemo strane ambasade, a istovremeno vam nudimo bolje mjesto da nam to ne dirate“, rekao je Vukčević.

Mugoša je objasnio da su odbornici jednoglasno usvojili odluku o gradnji Mešihata i Centra za Muslimane i Bošnjake i da je Podgorica poznata po skladnom suživotu svih konfesija.

„Država nema svoju parcelu u Staroj varoši, a koliko mi je poznato oko ‘Crnog’ su samo pravoslavne kuće. Ne možemo prilikom planiranja voditi računa o konfesijama. Odbornici su to jednoglasno usvojili u skladu sa propisima, i mi moramo da imamo Centar Muslimana i Bošnjaka u Crnoj Gori“, rekao je Mugoša.

Mještani Stare Varoši, koji su se u srijedu veče i u velikom broju okupili u KIC-u „Budo Tomović“, uglavnom su se interesovali za mogućnost povećanja spratnosti njihovih objekata.Raspravi su prisustvovali i predstavnici MANS-a kojima je Mugoša umjesto odgovora na postavljena pitanja predao dokumenta, uz napomenu da ih vrate do kraja javne rasprave, „kada ih prouče“.

Božo Boljević je pozvao predstavnike grada da obiđu zidine Nemanjog grada na obali Ribnice, jer kako je istakao, brzo će se urušiti.

Njegovom pozivu pridružio se Dejan Bešović protestujući protiv obrađivača plana Zorane Milošević, koja je neposredno prije toga Nemanjin grad nazvala utvrdom, a ista nije dala dozvolu da se obnovi Manastir Zlatica,koji datira iz 9.vijeka!

„Nemanjin grad nije bilo kakva  utvrda, nego srpski Jerusalim. Još 1988. godine na tom mjestu je ucrtana crkva posvećena Svetom Savi i ona će se na tom mjestu graditi. Računajte na to, a Mešihat može da se gradi na Marezi“, predložio je Bešović.

Nemam ništa protiv da se na u Staroj Varoši gradi Mešihat ali ne na ovoj lokaciji,zaključio je Dejan Bešović.

Odbornik  Nove u Skupštini Glavnog Grada,Miodrag Bešović,za RTCG,izjavio je da nije bio upoznat sa datumom i mjestom održavanja Javne rasprave o DUP-u Strara Varoš,te da opozicija nije glasala da se beskompromisa na ovom mjestu gradi mešihat!Branko N.Bulatović,Starovarošanin,inače nastanjen u Sutomoru,veoma je nadahnuto govorio o problemima sa kojima se susreće Stara Varoš.

Svi prisutni primijetili su vidnu uzbuenost kod gradonačelnika Podgorice Miomira Mugoše.U jednom trenutku Mugoša je izvadio svoj mobilni telefon iz džepa i poluglasno rekao da će doći za desetsk minuta,ali dalja rasprava se nastavila još sat vremena.Pokazali su Starovarošani i Novovarošani kako se sa bahatim ljudima izlazi na kraj.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ekstazi (ecstasy) je popularni naziv za MDMA (3,4- metilendioksi-N-metamfetami) – polusintetičku psihoaktivnu supstancu koja ima psihostimulativna svojstva amfetamina i halucinogene efekte meskalina. Pripada A klasi dizajniranih droga (dizajnirane droge su supstance sa psihoaktivnim svojstvima koje se prave izmenom molekularne strukture neke već poznate psihoaktivne supstance ili mešanjem nekoliko PAS koje u novoj kombinaciji stvarajući sasvim novu supstancu, sa novim efektima). Proizvodi se u obliku kristalno belog praha, na tržište se obično plasira u kapsulama, tabletama ili u prahu. Najčešće se konzumira oralno ili ušmrkavanjem, ređe ga je moguće naći i u obliku rastvora za injekcionu upotrebu.
Ekstazi se na ulici još naziva i esker, eks, I, bonbon…
Tablete ekstazija najčešće ne sadrže samo MDMA, nego i/ili MDA, MDE, MDEA, DXM, efedrin, amfetamin, kofein i slične supstance. Jedna tableta je obično težine oko 250 mg, a MDMA-a ima tek 50-80 mg. Velik deo težine odlazi i na vezivne materije.

Termin ekstazi ima šire značenje i obuhvata osim MDMA poznat i kao “Adam”, I MDEA (3,4-methylenedioxy-N-ethylamphetamine) na ulici poznat kao “Eva” , MDA (3,4 Methylene-dioxy- amphetamine), DOB (2,5-Dimethoxy-4-bromoamphetamine), PMA (para-methoxyamphetamine)
Ove droge se razlikuju po svojim efektima.

Na tabletama koje mogu biti raznih boja, utisnuti su raznovrsni logoi: probodeno srce, propnuti konjić ferrarija, mitsubishi, slonić, zec, ptica, Versace, bik, srp i čekić i brojni drugi. Po znaku može se (ne uvek!) znati način delovanja, na primer; ferrari je jak, dugo traje, daje više energije – manje ljubavi i prisnosti.; crveni Versace (može biti i druge boje), kraće traje, ali ima u sebi mnogo MDMA i zato daje mnogo sreće i ljubavi itd.
MDMA je prvi put sintetizovan od strane nemačke farmaceutske industrije 1912. Kao lek sa mogućim supresorskim dejstvom na apetit.
Na njega se ubrzo zaboravlja sve do Drugog svetskog rata, kada ga vojska, uz mnoge druge droge, testira za moguću upotrebu tokom hladnog rata.Ovaj hemičar, koji će postati poznat po MDMA, zbog svog interesa za psihodelične droge odlazi iz komercijalne farmacije i tokom trideset godina u svojoj labora

toriji radi na beskrajnom nizu „majnd-altering“ droga. Verovao je da farmakološka istraživanja mogu proizvesti sredstva koja će pomoći proširenju ljudske percepcije i smatrao je beskorisnim da svoj „materijal“ testira na životinjama.Tako je oko sebe okupio krug prijatelja i poznanika, koji su bili voljni da mu pomognu. Oni bi se okupljali kod njega kući, doneli bi hranu, piće, vreće za spavanje i

eksperiment je mogao da počne. Posle svakog okupljanja morali su da podnesu izveštaj sa detaljnim opisima efekta droge. Kada je MDMA pokazao svom prijatelju psihologu, droga se proširila zbog svog navodnog terapeutskog potencijala.Od 1970. godine američki psihoterapeuti počinju da ga koriste kao psihoterapeutsko oružje. Godine 1985. proglašen za supstancu koja nema terapijsku vrednost i zabranjen zakonom, ali njegova popularnost na ilegalnom tržištu je nastavila da raste. Svoju ekspanziju doživljava 90tih godina sa nastankom tehno muzike i postaje popularna droga na rejv žurkama, dobija status “plesne droge”. Danas upotreba ekstazija izlazi iz okvira tehno subkulture i širi se rapidno među mladima koji je doživljavaju kao “rekreacionu” drogu.
Zaključuju da je beskoristan, pa se na njega opet zaboravlja sve do sredine šezdesetih, kada ga u svojoj privatnoj laboratoriji sintetiše Aleksandar Šulgin.

Uobičajena doza varira između 80 i 160 mg (o

ralno). Standardnom dozom smatra se 2 mg po kilogramu telesne težine (iako reagovanje na ovu drogu nije strogo proporcionalno telesnoj težini). Kad se MDMA uzima oralno, efekti se javljaju oko 30-45 minuta kasnije. Ušmrkavanje i ubrizgavanje uzrokuju brže delovanje.
Primarni efekti obično dostižu vrhunac oko sat do sat i po nakon uzimanja, traju otprilike dva sata, a zatim postepeno slabe.
Sekundarni efekti (tzv. afterglow) mogu se osećati danima.
MDMA uzrokuje povišenje krvnog pritiska i pulsa, kao kod umerenog vežbanja. Zbog toga se izrazito ne preporučuje ljudima sa istorijom bolesti – povišenim krvnim pritiskom, hipoglikemijom, bolestima srca ili moždanog udara.
Isto upozorenje vrijedi i za ljude koji su osjetljivi na lekove i droge (oko 10 % populacije). Problemi s bubrezima i jetrom su takođe kontraindikacija. Naročito je opasna kombinacija s MAO inhibitorima koji se često prepisuju kao antidepresivi, a koja može dovesti i do smrti.
Neki drugi antidepresivi (SSRI, npr. Prozac/Portal), pak, mogu ublažiti potencijalnu štetnost MDMA.
Početak delovanja, “coming up”, korisnici osete kao zatezanje vilica, znojenje, sušenje usta, podrhtavanje i ubrzan rad srca. Dvadeset do 60 minuta nakon unošenja u organizam izaziva provalu oslobođene energije i euforiju. Krvni pritisak raste, kao i telesna temperatura. Može se javiti i mučnina. Dolazi do povećanja budnosti i energije, kao i potiskivanja žeđi, umora i sna. Javlja se živahnost i raste osećaj bliskosti sa drugom osobo

m ili okruženjem. Zvukovi, boje i emocije izgledaju i doživljavaju se intenzivnije. Visoke doze ove droge dovode do slabije koordinacija ekstremiteta i brzo micanje zenica poznato pod nazivom nistagmus. Mogu se javiti i glavobolja, kao i bezrazložna agresivnost koju je teško obuzdati. Pod uticajem ekstazija moguće je plesati satima. Ovo povećanje fizičke aktivnosti, uz rast telesne temperature koji prati uzimanje ove droge, nosi opasnost od prekomernog gubitka telesne tečnosti i pregrejavanja. Prestankom delovanja javlja se osećaj umora i depresije koji može potrajati satima. Korištenje ekstazija dovodi do razvoja tolerancije, umerene fizičke i psihičke zavisnosti.

Najjednostavnije, laički i ukratko: MDM

A uzrokuje povećano izlivanje serotonina u mozgu iz stanica koje ga proizvode. Serotonin je neuroprenosnik zadužen za raspoloženje i nastaje iz određene aminokiseline. Što ga je više u mozgu, bolje smo raspoloženi.
Za vrijeme „špica“ njegova je koncentracija najveća, a tri, četiri sata nakon uzimanja MDMA izliveni je serotonin već većim delom potrošen ili razgrađen. U to vrijeme „spuštanja“ dolazi do lošijeg raspoloženja zbog pomanjkanja serotonina i zbog velike razlike u raspoloženju u odnosu na sat ranije.
Mnogi uživaoci ekstazija greše kada u ovim trenucima uzimaju ponovo supstancu. U zavisnosti koliko je serotonina pre proizvedeno u „njegovim“ stanicama i zavisno o tome kolika je prva doza MDMA bila, u drugom uzimanju ima manje serotonina za izlivanje i slanje električnih impulsa koji uzrokuju dobro raspoloženje. Svakom novom dozom MDMA u mozgu ima sve manje serotonina. On se troši daleko brže nego sto se stvara. Istraživanja pokazuju da je potrebno da prođu i do dve nedelje da se serotonin potpuno obnovi. To znači da ako se ekstazi uzima u kraćim

intervalima od dve nedelje, nivo seratonina ne može da se podigne na normalan nivo što može uzrokovati loše raspoloženje i depresiju, pa samim time i probleme u svakodnevnom životu.
Povišen krvni pritisak, opasnost od infarkta mio
karda, gubitak apetita i telesne težine, poremećaji spavanja, moguća pojava psihoze. Osim trenutnog štetnog delovanja, dokazano je da ova droga uzrokuje mutacije i oštećenja na naslednom materijalu, a ima i dugoročne štetne posledice
Smrtni ishodi su posledica predoziranja, hiperpireksije (povećane temperature, dehidracije (gubitak tečnosti) i otkazivanja rada srca. Psihotično, agresivno i autoagresivno ponašanje (nasilje prema drugima, autodestruktivnost, samoubilačke verbalizacije, nagoveštaji ili ponašanja ) zahtevaju primenu snažnih lekova (haloperidol i dijazepam, čak injekciono ), po potrebi i u kraćim vremenskim intervalima.

 

 

 

 

 

 

 

 

Šta su droge za silovanje?

Pod nazivom droge za silovanje se najčešće podrazumijevaju psihoaktivna sredstva koja mogu izazvati sedaciju (smirivanje) uz hipnotički učinak (pospanost). Dodatno svojstvo tih sredstava je da izazivaju gubitak pamćenja (amneziju) za period koji je sledio nakon konzumacije. Naročito je opasno ako se kombinuju s alkoholom, jer osim pojačane pospanosti, može doći i do poremećaja disanja te ostalih vitalnih funkcija, pa i do smrti usled predoziranje

Rufi je ulično ime za lek Rophynol, odnosno Flunitraz

epam, sedative 10 puta jači od Vlijuma. Ova supstanca se primenjuje u lečenju insomnije (nesanice), a razvijena je od strane farmaceutske kompanije Roche početkom sedamdesetih godina prošlog veka. Na tržištu se prvi puta pojavio 1975. godine, a legalno se prodaje u zemljama Evrope, Afrike, Azije, Latinske Amerike, u SAD nije legalno dostupan. Flunitrazepam spada u grupu lekova po

znatu pod nazivom benzodiazepini koji imaju anksiolitički, hipnotički, miorelaksantni i antikonvulzivni učinak, a tokom dugotrajne primene flunitrazepama može se razviti tolerancija te fizička i psihička zavisnost. U kombinaciji s alkoholom učinak flu

nitrazep

ama se pojačava.

Prve zlouporabe flunitrazepama zabeležene su u osamdesetim godinama prošlog veka, a flunitrazepam se može upotrebljavati sam ili u kombinaciji sa ostalim drogama. Osim silovatelja koriste ga i pljačkaši da bi uspavali svoje žrtve, a često ga upotrebljavaju alkoholičari i zavisnici o heroinu. Popularan je među srednjoškolcima i studentima kao rekreacijska droga. Može se uzimati oralno, udisanjem i pomoću injekcije.

Širom sveta flunitrazepam, tj. Rufi , je sinonim za drogu za silovanje. Naime silovatelji koriste flunitrazepam kao sredstvo za omamljivanje svojih žrtvi tako što ga ubace u piće žrtve, pa žrtva nakon njegove konzumacije nije u stanju pružiti otpor jer gubi sposobnost rasuđivanja i ima smanjene motoričke sposobnosti. Ono što pogotovo kvalifikovalo Rufi za ovakvu primenu jeste posle većih  doza može nastupiti i anterogradna amnezija – nemogućnost pamćenja događaja nakon konzumacije supstance.

Rufi se često koristi u kombinacijom sa alkoholom I drugim drogama. Ponekad se uzima da bi se pojačao heroinski “haj”, ili ublažio doživljaj spuštanja nakon kokainskog ili krek vrhunca. Ukoliko se koristi sa alkoholom, Rufi izaziva stanje dezinhibicije i amneziju.

Učinak flunitrazepama počinje 20-30 minuta nakon njegove primene, a maksimalnu koncentraciju dostiže unutar 2 sata. Učinak flunitrazepama može trajati 8 do 12 sati. Metabolit flunitrazepama, 7-amino-flunitrazepam može se otkriti u urinu unutar 5-14 dana nakon uzimanja, zavisno od metode detekcije, a u kosi i do mesec dana nakon uzimanja.

Oko minuta nakon primene ženska osoba kojoj je podmetnut Rufi može da se oseća omamljena I dezorijentisana, istovremeno joj je I jako vruće I jako hladno I ima nagon na povraćanje. Može da doživi poteškoće u govoru i kretanju. Nakon dejstva uglavnom nema sećenja na ono što joj se događalo za vreme dejstva supstance.

Nuspojave udružene s primenom flunitrazepama su pospanost, umor, glavobolja, vrtoglavica, noćne more, suva usta, mišićna slabost, smetenost, ataksija, hipotenzija, rebound insomnija, anterogradna amnezija, manija, halucinacije, a po život opasne nuspojave su respiratorna depresija, koma i retka jetrena i bubrežna disfunkcija. Kod predoziranja flunitrazepamom javljaju se sledeći simptomi – pospanost, smetenost, oslabljena koordinacija, nejasan govor, koma i respiratorna depresija. U lečenju intoksikacije flunitrazepamom primenjuju se suportivne mere kojima se nastoji smanjiti dalja apsorpcija (ispiranje želudca, primena aktivnog ugljena, laksativa) uz praćenje vitalnih funkcija, a kao specifični antidot primenjuje se anagonist benzoidiazepinskog veznog mesta flumazenil (Anexate, Lanexat, Romazicon).Primena flunitrazepama je kontraindikovana kod trudnica i dece, kod bolesnika s teškom hroničnom hiperkapnijom, miastenijom gravis, glaukomom, teškom respiratornom insuficijencijom, sle

ep apnejom ili jetrenom insuficijencijom te kod osoba koje su alergične na flunitrazepam ili neki od benzodiazepina. Flunitrazepam se legalno prodaje kao film-tableta od 1 mg i rastvor za inekcije. Tableta od 1 mg je zeleno-maslinaste boje, duguljastog oblika, s utisnutim brojem 542, sadrži boju pa kada se tableta ubaci u piće tableta poplavi i sporo se otapa te je vidljiva. Ta nova tableta flunitrazepama u primeni je od 1998. godine kao odgovor kompanije Roche na sve veću zloupotrebu flunitrazepama, a zamenila je stare tablete od 0,5 mg, 1 mg, 2 mg i 4 mg, koje su bile bele, okrugle, lako topljive, bez boje, ukusa i mirisa.

GHB (gamahidroksibutirat), koji je takođe poznat kao droga za silovanje, spada u kategoriju depresora nervnog sistema. Nema boju i miris pa ga je lako ubaciti u piće potencijalne žrtve. Različita imena za GHB su i G, Liquid, tečni ecstasy. GHB je razvijen ranih šezdesetih godina kao ljudski anestetik, ali je napušten zbog neželjenih nuspojava. Osamdesetih se koristi kao sredstvo za uspavljivanje i pri body buildingu, a devedesetih počinje njegova upotreba kao rekreacionog psihoaktivnog sredstva.

Što se samog izgleda tiče, GHB je praškastog oblika bele boje, a može biti i bezbojna tečnost koja se često oboji radi kamuflaže. Osim toga, GHB može biti aktivan sastojak nekih tableta ili kapsula.

1 gram GHB praha može se razrediti već u 1 ml vode.

GHB (gama-hidroksibutirat) je sintetički proizvod, vrlo sličan inhibitoru, neurotransmiteru (GABA) koji nalazimo u nervnom sistemu. GHB i GABA deluju na iste receptore u mozgu, a najčešće se proizvodi mešanjem gama-butirlaktana i jake baze kalijum ili natrijum hidroksida.

Uzima se oralno i najčešće se stavlja u alkoholno piće, a njegovo delovanje povezano je sa fizičkim predispozicijama konzumenata, njegovom eventualnom tolerancijom i, naravno, s konzumiranom količinom droge.
Zbog samog izgleda i brzine delovanja GHB je vrlo pogodan za podmetanje u piće. U SAD-u ga zato nazivaju ‘date rape drug’ – drogom za silovanje.

Dejstvo GHB-a najčešće počinje 10 do 20 minuta posle uzimanja. Traje do 11 sati. Najjače se oseća 1 do 2 sata nakon uzimanja.

GHB može izazvati laganu psihičku zavisnost kod redovnih korisnika. U literaturi su navedeni slučajevi sindroma odvikavanja u trajanju od nekoliko dana kod korisnika koji su GHB koristili svakodnevno.

Delovanje GHB-a slično je kod malih količina kao delovanje alkohola. Dolazi do poboljšanja raspoloženja, smanjenja društvene inhibicije i motoričkih sposobnosti. Veće količine mogu prouzrokovati vrtoglavicu, teškoće u fokusiranju pogleda, promene raspoloženja, pričljivost, želju za plesom, pojačanje erotiskih nagona, ali i mučninu i slabost. Zbog načina na koji deluju uzete u manjim količinama, ove droge u žargonu nazivaju se još i „droge ljubavi“. Upravo to izuzetno pogoduje silovateljima jer često imaju svedoke da je žrtva pristala ili se ponašala kao da podstiče seksualni odnos sa silovateljem.Prevelike količine mogu prouzrokovati slabost, teturanje, nesvesticu, jaku vrtoglavicu, povraćanje i nemogućnost orijentacije. Većim konzumiranjem javljaju se glavobolje, šizofrene reakcije, potpuna fizička nemoć, povraćanje, problemi s disanjem, amnezija i na kraju stanje kome ili dubokog sna.
Osoba koja uzme preveliku dozu GHB-a može se naći u stanju privremenog sna iz koga ju je nemoguće probuditi. Za vreme stanja dubokog sna koje može trajati od tri do četiri sati vrlo često su zabeleženi slučajevi seksualnog zlostavljanja, ali i slučajevi otmica, krađa i prevara.

GHB se najlčešće sipa u obojena pića (štok- kola na primer) i koktele. Opasnost ovakve kombinacije velika je, jer je vrlo tanka granica između doze koja pobuđuje zadovoljstvo i overdose. Nemoguće je tačno kontrolisati i znati jačinu nabavljenog rastvora GHB-a, i zbog toga dolazi do predoziranosti.
U urinu se GHB može otkriti 4 do 5 sati od upotrebe injektiranjem i 10 do 20 sati od upotrebe oralno.

 

Наркомании (греч. narke оцепенение, сон + mania безумие, страсть, влечение) — хронические заболевания, вызываемые злоупотреблением лекарственными или нелекарственными наркотическими средствами. Характеризуются возникновением патологического влечения к наркотическому средству (психической зависимости), изменением толерантности к наркотическому средству с тенденцией к увеличению доз и развитием физической зависимости, проявляющейся абстинентным синдромом, при прекращении его приема.

Выделяют опийную наркоманию; наркоманию, обусловленную злоупотреблением препаратов конопли; наркоманию, вызванную злоупотреблением эфедрона; барбитуровую и кокаиновую наркомании; наркоманию, вызываемую галлюциногенами типа ЛСД (в нашей стране практически не встречается).

Опийная наркомания — обусловлена злоупотреблением опийной группы — морфином (морфинизм), кодеином (кодеинизм), омнопоном, промедолом, опием-сырцом, героином и др. Наиболее часто их применяют внутрь или вводят внутривенно, иногда подкожно. Препараты этой группы обладают сходным наркотическим эффектом, различаются по силе проявлений абстинентного синдрома, скорости формирования Н. и особенностям острой интоксикации. При острой опийной интоксикации отмечаются резкое сужение зрачков (симптом «булавочной головки»), побледнение и сухость кожи, пониженное АД, брадикардия, снижение глубоких сухожильных и кашлевого рефлексов, угнетение дыхания, запоры, нарушения координации движений, аналгезия. Психические расстройства включают изменение поведения и настроения; первоначально наблюдаются оживленность, расторможенность, ускорение речевых и ассоциативных процессов, снижение критики; впоследствии подъем настроения сменяется сонливостью, речь становится замедленной, ослабевает внимание, появляются апатия или дисфория.
При систематическом употреблении препаратов опийной группы возникает выраженная психическая и физическая зависимость. Явления абстиненции развиваются через 6—20 ч после последнего приема опийного препарата и достигают пика на 2—3-й день. Средние сроки формирования физической зависимости варьируют от 2—3 нед. до 11/2—2 мес., что связано с их наркогенной активностью и способами введения. Наиболее острые проявления абстиненции исчезают обычно в течение 7—10 дней, однако резидуальные явления сохраняются иногда до 6 мес. и более. Начальными признаками абстинентного синдрома при опийной Н. являются зевота, слезотечение, насморк, чиханье, повышенная потливость, вазомоторные расстройства в виде «приливов», расширение зрачков, тахикардия, потеря аппетита, тремор пальцев рук, тревога, раздражительность, бессонница. По мере развития абстинентного синдрома присоединяются тошнота, рвота, поносы, повышение температуры тела с ознобом, учащение дыхания, подъем АД, спазмы в желудке, боли в мышцах, суставах (особенно крупных) и пояснице, возможны генерализованные болевые ощущения, обезвоживание организма, а также депрессия, двигательное возбуждение с чувством тревоги. В период абстинентного синдрома отмечаются выраженное влечение к наркотическому средству с целью устранения физического и психического дискомфорта, нарушения поведения (больные в данном состоянии могут совершать опасные преступления).
Одним из признаков опийной Н. является повышение толерантности к действию опийных препаратов. В результате развивающейся толерантности суточная доза препаратов может достигать большой величины — в пересчете на морфин до 200—300 мг, а иногда и до 700—1500 мг (что составляет 70—150 мл 1% раствора морфина гидрохлорида).
Опийная Н. при длительном употреблении препаратов сопровождается тяжелыми хроническими соматическими и психическими нарушениями. Больные выглядят значительно старше своих лет, кожа бледная с желтушным оттенком, на лице образуются многочисленные морщины. Разрушаются и выпадают зубы, волосы теряют блеск, становятся ломкими, наблюдается раннее облысение. Больные заметно истощены, уменьшение массы тела может составлять 7—10 кг по сравнению с исходным. В результате многочисленных инъекций вены утолщаются, появляются рубцовые изменения. Возникают стойкие психопатоподобные расстройства, астенический синдром, отмечается деградация личности — сужение круга интересов (мысли больных сосредоточены преимущественно на добывании наркотических средств), прекращение общественно полезной деятельности, снижение моральных установок. Эмоционально-волевые расстройства опиоманов напоминают аналогичные нарушения при шизофрении. Развитие психоорганического синдрома, особенно слабоумия, для больных опийной Н., употребляющих так называемые чистые опийные препараты (морфин, опий-сырец и др.), не характерно.

Наркомания, обусловленная злоупотреблением препаратов конопли (гашишизм). Практически все психоактивные свойства, которыми обладают препараты конопли (например, марихуана, гашиш), связаны с каннабиноидами (особенно тетрагидроканнабинолом) — веществами, содержащимися в данном растении. Наиболее распространенный способ употребления препаратов конопли — курение.
При невыраженной интоксикации препаратами конопли заметных внешних признаков не отмечается. У больных бывает сонливость, снижена мышечная сила, увеличена частота пульса, инъецирована конъюнктива.
При более выраженной интоксикации на лице появляется мечтательное выражение, наблюдаются одурманенность, эйфория, расслабленность, повышается чувствительность к внешним стимулам, нарушается восприятие окружающего (пространственное и временные), возникают шум и звон в ушах, снижается память, ослабевает внимание, поведение часто бывает нелепым, с неуместным безудержным смехом, болтливостью. В ряде случаев возможны агрессивные действия, иногда наоборот — апатия и безразличие к окружающему. Более заметными становятся и внешние соматические признаки: отмечаются сухость во рту, голод и жажда, иногда тошнота и рвота, учащенный пульс (до 100 и более ударов в минуту), тремор пальцев рук., в ряде случаев — всего тела; глаза блестят, зрачки расширены, их реакция на свет ослаблена.
При употреблении препаратов конопли в больших дозах возникает состояние острой интоксикации с бредовыми идеями, иллюзорными расстройствами (см. Иллюзии), деперсонализацией (см. Деперсонализационно-дереализационный синдром), спутанностью сознания, возбуждением, зрительными и иногда слуховыми галлюцинациями. Возможен делирий с дезориентировкой и выраженным нарушением сознания. В редких случаях появляется страх. Подобные состояния обычно исчезают в течение 3 дней, но могут продолжаться до 7 дней.
При длительном употреблении препаратов конопли, как правило, развивается так называемый амотивационный синдром, который проявляется апатией, пассивностью, снижением уровня побуждений, неспособностью заниматься деятельностью, требующей сосредоточенности и внимания. Снижаются интеллектуальные способности, ослабевает память; психическая и физическая истощаемость становится практически постоянным признаком. Постепенно нарастает деградация личности, формируется эмоциональная неустойчивость, утрачиваются морально-этические установки, возможны грубые нарушения поведения, часто с антисоциальными поступками. В ряде случаев возникают затяжные галлюцинаторно-бредовые психозы.
Для данного вида Н. характерно незначительное повышение толерантности к действию наркотического средства. Абстинентный синдром выражен слабо, он развивается преимущественно после частого употребления препаратов конопли в больших дозах, проявляется нарушениями сна, колебаниями настроения, а также вегетативными реакциями (например, повышенной потливостью, тошнотой).

Наркомания, вызванная злоупотреблением эфедрона. Эфедрон — это самодельный препарат, получаемый при обработке эфедрина. Злоупотребление эфедроном встречается в основном среди лиц молодого возраста. Эфедрон применяют, как правило, внутривенно; он оказывает стимулирующее влияние на ц.н.с. (подобен амфетамину). Для эфедроновой интоксикации характерно в основном общее возбуждение; отмечаются транзиторные ощущения прилива энергии, оживление, многоречивость, стремление к однообразной непродуктивной деятельности, повышенная чувствительность к внешним раздражителям. По мере усиления возбуждения появляются раздражительность, беспокойство, тревога. Такое состояние может продолжаться 3—4 часа, затем оно сменяется вялостью, слабостью, апатией, чувством разбитости, тоскливым настроением. Возможны выраженный страх, подозрительность, отдельные бредовые идеи. Характерен внешний вид больных: запавшие, с нездоровым блеском глаза, очень бледная, с сероватым оттенком кожа, значительное истощение.
Наркотическая зависимость к эфедрону формируется достаточно быстро (в течение 1—2 мес.). Течение Н. обычно бывает циклическим. Периоды употребления эфедрона продолжительностью от 1—2 до 3—5 дней характеризуются практически полным отсутствием сна, аппетита, задержкой мочеиспускания, общим физическим истощением. Затем на несколько дней наступает перерыв в употреблении препарата, во время которого отмечаются повышенная сонливость, апатия, депрессия.
Психическая зависимость может быть очень интенсивной; наблюдается быстрый рост толерантности, частота приемов препарата иногда достигает 10—15 и более раз в сутки. При острой отмене эфедрона возникает абстинентный синдром, который проявляется преимущественно психическими нарушениями в виде острых и затяжных депрессивных состояний, астенического синдрома, а также незначительными соматовегетативными расстройствами
Барбитуровая наркомания (барбитуратизм) обусловлена злоупотреблением барбамилом или этаминалом натрием. При барбитуровой интоксикации отмечаются нарушения координации, идеаторная заторможенность, невнятная речь, асинергия, нистагм (вертикальный и горизонтальный), угнетение сухожильных рефлексов. Возможны двигательная и сексуальная расторможенность, агрессивное поведение. Психические нарушения достаточно разнообразны: сонливость, эйфория, депрессия, эмоциональная лабильность, раздражительность, дисфория, враждебность. Иногда наблюдаются параноидные реакции, суицидальные тенденции; внимание ослаблено, память снижена. При передозировке барбамила может развиться кома и наступить смерть в результате дыхательной недостаточности, почечной недостаточности или остановки сердца. Привыкание к барбитуратам формируется постепенно, в основном в результате самолечения длительных нарушений сна. В процессе барбитуровой Н. быстро появляются такие черты личности как эгоцентризм, взрывчатость, прогрессирующе ухудшается память, резко снижаются мышление и способность концентрировать внимание. При длительном приеме барбитуратов в больших дозах отмечаются выраженные нарушения координации движений, резкое снижение или даже выпадение рефлексов, Неврологическая симптоматика сопровождается колебаниями АД, изменением частоты пульса, повышением температуры тела, акроцианозом.
При непрерывном употреблении препарата в дозах, превышающих обычные терапевтические, как правило, возникает состояние зависимости. При его систематическом приеме также наблюдается рост толерантности, однако не столь значительный, как при опийной Н. и наркомании, обусловленной злоупотреблением эфедроном. Абстинентный синдром при барбитуровой Н. протекает тяжело. Он развивается к концу первых суток после отмены препарата и достигает пика на 2—3-й сутки, затем явления абстиненции постепенно стихают. В начале абстинентного синдрома отмечаются тревога, непроизвольные мышечные подергивания, тремор рук, пальцев, языка и век, прогрессирующая слабость, тошнота, рвота, бессонница, явления ортостатического коллапса. По мере утяжеления состояния появляются судорожные припадки, а также делирий или галюцинаторнобредовые психозы. В случаях тяжелого абстинентного синдрома при отсутствии адекватной терапии возможен смертельный исход.

Кокаиновая наркомания (кокаинизм) характеризуется быстрым развитием выраженной психической зависимости. Кокаин легко всасывается через слизистую оболочку носа, поэтому наркоманы обычно употребляют его, нюхая кристаллы препарата. Наиболее тяжелые последствия возникают при внутривенном введении кокаина; в выраженных случаях интервалы между инъекциями сокращаются до 10 мин. Кокаин вызывает пониженное настроение, переоценку физических и умственных возможностей, нередко появляются бредовые идеи, галлюцинации, результатом которых могут быть общественно опасные действия. У кокаинистов часто отмечаются расстройства пищеварения, тошнота, потеря аппетита, физическое истощение, а также бессонница, иногда судорожные припадки.
Физическая зависимость к кокаину не возникает; при его отмене обычно развивается выраженная депрессия. Кокаин быстро разрушается в организме, поэтому его употребляют часто, в небольших разовых дозах, при этом суточная доза может оказаться очень большой (до 10 г). Роста толерантности не наблюдается, т. е. действие одной и той же дозы не ослабевает в процессе кокаиновой наркомании. В некоторых случаях возможна даже повышенная чувствительность к действию кокаина.

Этиология и патогенез наркомании. Причины злоупотребления наркотическими веществами сложны и разнообразны. Наряду с особенностями личности, играющими важную роль в формировании патологического привыкания, большое значение принадлежит также социальным факторам. Четкая зависимость между особенностями личности и предрасположенностью к Н. не выявлена. Однако установлено, что основными характерологическими особенностями лиц. злоупотребляющих наркотическими средствами, являются повышенная раздражительность (причем она отмечается еще до первого употребления наркотиков), инфантилизм, склонность к демонстративному поведению, стремление быть в центре внимания и вместе с тем низкая позитивная социальная установка.
В формировании наркотической зависимости определенное значение имеют психические болезни. Так, у больных, страдающих некоторыми формами шизофрении, с детского возраста наблюдаются пассивность, отсутствие интересов, подчиняемость мнению окружающих. При вовлечении в антисоциальные группы они легко перенимают негативные формы поведения (в т.ч. и наркотизацию), свойственные лицам данной группы.
Среди социальных причин употребления наркотиков чаще выделяют социальную неустроенность, отсутствие квалификации или просто работы, желание выйти из состояния хронического стресса, обусловленного стремительным темпом жизни. К этиологическом факторам следует также отнести исторические и географические особенности определенных регионов, где выращивание и употребление растительных наркотических средств является традиционным.
Немаловажную роль в злоупотреблении наркотическими средствами играет неосторожная информация, способствующая появлению любопытства и желания приобрести собственный опыт.
Нередко Н. возникают в результате назначения наркотических препаратов в неоправданно высоких дозах или без достаточных показаний. Формирование наркотической зависимости возможно и при самолечении; в этом случае большое значение имеет доступность наркотических средств. Развитию Н. может способствовать тяжелое хроническое заболевание, требующее длительного применения наркотических препаратов (например, опухолевый процесс с выраженным болевым синдромом).
Патогенетические механизмы развития наркотической зависимости изучены недостаточно. Известно, что в ее формировании принимают участие особые условнорефлекторные связи, некоторые нейромедиаторные и биохимические процессы, протекающие в головном мозге (в частности, обнаружена тропность отдельных рецепторов в головном мозге к опиатам).

Диагноз затруднен в тех случаях, когда больной скрывает злоупотребление наркотическими препаратами, тем не менее он возможен при наличии определенных объективных критериев. К ним относятся сведения от родственников о регулярном употреблении обследуемым того или иного наркотического средства; наличие на его теле следов множественных уколов или рубцов от мелких абсцессов (такие следы наиболее характерны для наркоманов, использующих парентеральное введение наркотиков, например морфинистов); быстрое возникновение абстинентного синдрома при помещении обследуемого в условия прекращения доступа к наркотическим препаратам; выявление в анализах биологический жидкостей следов наркотических препаратов или их метаболитов; установление соматических и неврологических расстройств, которые могут быть предположительно связаны с достаточно продолжительным злоупотреблением наркотическими препаратами.
В основе дифференциальной диагностики различных форм Н. лежит оценка характера и особенностей психических, соматических и неврологических расстройств у больных с подозрением на наркоманию. Так. в период интоксикации при барбитуровой Н. отмечаются снижение сухожильных рефлексов, нистагмиатаксия при отсутствии аналгезии. В случае интоксикации эфедроном, напротив, сухожильные рефлексы повышены, зрачки расширены, отсутствуют нистагмиатаксия. При опийной интоксикации сухожильные рефлексы могут быть в норме или снижены, зрачки узкие, отсутствует нистагм при наличии атаксии и аналгезии. В отдельных случаях для подтверждения диагноза опийной Н. искусственно вызывают абстинентный синдром путем введения антагонистов морфина — налорфина или налоксона.
Лечение при первичном обращении за помощью проводится в стационаре наркологического диспансера, при повторном обращении и отсутствии сформированного рецидива — амбулаторно. Оно включает несколько этапов: дезинтоксикацию и купирование абстинентных проявлений, собственно активное антинаркотическое лечение и поддерживающую терапию.
С целью дезинтоксикации используют ноотропные средства, глюкозу, комплекс витаминов, особенно группы В и аскорбиновую кислоту, гемосорбцию, гемодиализ, кровезаменители, средства для коррекции кислотно-щелочного и ионного равновесия в организме и др. При необходимости назначают сердечно-сосудистые препараты, дыхательные аналептики и др. В ряде случаев проводят диурез форсированный (не показан больным барбитуровой Н., так как может привести к быстрому возникновению тяжелых абстинентных проявлений).
Во всех случаях, за исключением барбитуровой Н., наркотики отменяются сразу. Для купирования острых психозов назначают галоперидол, при тревоге и страхе — транквилизаторы бензодиазепинового ряда. Способ купирования абстинентного синдрома зависит от вида наркомании. Так, при опийной Н. показаны пирроксан, клофелин (гемитон, клонидин), при барбитуровой Н. проводят заместительную терапию; назначают фенобарбитал. Начальная доза фенобарбитала зависит от дозы барбамила, или этаминала натрия, которую принимал пациент, и составляет от неё приблизительно 1/3, (на каждые 100 мг барбамила — 30 мг фенобарбитала). После двухдневного применения выбранной дозы ее постепенно снижают в течение 7—10 дней до полной отмены. При других формах Н. в зависимости от психопатологических расстройств назначают нейролептические средства, транквилизаторы, антидепрессанты.
Активное антинаркотическое лечение направлено на восстановление нарушенных соматических функций, ликвидацию истощения, коррекцию поведенческих нарушений, подавление патологического влечения к наркотикам и стабилизацию психического состояния больного. С этой целью используют лекарственные средства (нейролептики продленного действия, лития соли, ноотропные средства, антидепрессанты), различные методы психотерапии (групповую, индивидуальную, поведенческую психокоррекцию), а также электростимуляцию и иглорефлексотерапию.
Поддерживающую терапию проводят в течение продолжительного времени, она включает повторные сеансы психотерапии, курсы лекарственного и общеукрепляющего лечения, проводимые в условиях наркологического кабинета.

Прогноз зависит прежде всего от своевременного начала лечения, его активности, продолжительности, от спектра реабилитационных мер, а также от личностных изменений и установки больного на выздоровление. Отмечается определенная зависимость между свойством наркотического средства и прогнозом на выздоровление. Так, прогноз при лечении лиц, страдающих гашишизмом, в целом более благоприятный, чем страдающих опийной и особенно барбитуровой Н. Значительно больший успех лечения достигается в случаях злоупотребления одним наркотическим веществом, чем несколькими. Существенная роль в прогнозе Н. принадлежит наличию или отсутствию соматической отягощенности. Помимо собственно разрушающего действия наркотических веществ на здоровье, соматические осложнения могут возникать в результате особенностей их поступления в организм, например парентеральное введение самодельных наркотических веществ может вызывать гангрену конечностей, способствует распространению вирусного гепатита В и ВИЧ-инфекции.

Профилактика включает прежде всего правильное воспитание (формирование здоровых интересов и социальной активности), а также контроль за используемыми в медицинских целях наркотиками, борьбу с распространением и сбытом наркотиков.

Судебно-психиатрическая экспертиза.Основной задачей судебно-психиатрической экспертизы является определение вменяемости наркомана в момент совершения общественно опасных действий. При этом эксперты прежде всего решают вопрос о наличии у наркомана изменений психики в той степени, которая лишала бы его возможности отдавать отчет в своих действиях и руководить ими. Критерии оценки выраженности психических нарушений в этом случае такие же, как при судебно-психиатрической экспертизе психически больных, совершивших общественно опасное действие (см Невменяемость).
При отрицательном ответе на вопрос о невменяемости наркомана в момент совершения общественно опасного действия судебно-психиатрические эксперты должны дать заключение о необходимости проведения принудительного лечения. При этом наркоманы, чья мера наказания не связана с лишением свободы, подлежат принудительному лечению в медицинских учреждениях со специальным лечебным и трудовым режимом.
Вопрос об определении дееспособности наркомана также часто возникает в экспертной практике. Наркоман может быть признан судом недееспособным только на основании заключения судебных психиатров и лишь при наличии изменений психики или слабоумия, выраженных в такой степени, при которых он не может поднимать значения обоих действий и руководить ими. В этом случае над наркоманом может быть установлена опека; все гражданские акты, совершенные наркоманом в состоянии психоза, признаются недействительными. Если злоупотребление наркотическими средствами ставит семью наркомана в тяжелое материальное положение, его дееспособность может быть ограничена. Над такими лицами устанавливается попечительство, причем лица с ограниченной дееспособностью имеют право самостоятельно совершать лишь мелкие бытовые сделки. При прекращении злоупотребления наркотическими средствами ограничение дееспособности снимается также в судебном порядке.